Dostupni linkovi

Želite da dominirate svetom? Veličina je bitna


Ilustracija
Ilustracija
Priredio Dragan Štavljanin

Ključni motiv za pregovore SAD i Evrope o stvaranju zone slobodne trgovine je da se konsoliduje Zapad jer se centar svetske ekonomske moći pomera na Istok, piše Richard N. Rosecrance u “International Herald Tribune”.

Reč je o bloku u kome se ostvaruje skoro polovina svetskog društvenog proizvoda. Paradoksalno, bliskije veze sa Evropom biće mehanizam kojim Obama nastoji da ostvari strategiju o “Aziji kao pivotu”, koja postaje prioritet geopolitičke strategije Vašingtona. To nije objava trgovinskog rata Istoku, već dodatni motiv, pre svega Kini da se priključi zapadnoj ekonomskoj orbiti jer i dalje veoma zavisi od izvoza na to tržište.

Rosecrance je professor Kenedi škole na Univerzitetu Harvard i autor knjige: “Preporod Zapada: kako transatlantska unija može da spreči rat i ojača SAD i Evropu” (The Resurgence of the West: How a Trans-Atlantic Union Can Prevent War and Restore the United States and Europe).

Horas Grili (Horace Greeley – američki urednik i jedan od osnivača Liberalno republikanske partije u 19 veku), Napoleon Bonaparta i Sesil Rouds (Cecil Rhodes – biznismen i osnivač Južne Rodezije, današnjeg Zimbabvea) – možda izgledaju kao čudno društvo, ali se sva trojica slažu da su teritorijalne, političke i ekonomske dimenzije ključne za uspeh neke zemlje. Oni su težili sticanju većeg prostora – na Zapadu, u Evropi ili preko okeana.

Halford Mekajnder (Mackinder), poznati britanski geograf, kazao je 1904. tokom predavanja u Kraljevskom geografskom društvu da ona zemlja koja bude kontrolisala rusko središte (hearlland – misleći na područje današnje Ukrajine i evropski deo Rusije bogatih žitom i drugim prirodnim resursima), zatim prohladne stepe u centralnoj Aziji (u to vreme takođe delovi ruskog carstva) – dominiraće “svetskim ostrvom” – kako se nazivala teritorija Evrope i severne Azije – a vremenom i celom planetom. Ovaj deo teritorije lociran u središtu, pre svega ruske stepe, prema Mekajnderu, mogu da se prošire i na Zapad i na Istok bez pomorske sile.

Ubrzo se pokazalo da Rusija, koja je nespremno dočekala Prvi svetski rat a potom suočena sa (boljševičkom) revolucijom, nije mogla da kontroliše u potpunosti svoje središte, a kamoli da vlada celim svetom. Međutim, Mekajnderov pojam o geopolitičkom središtu ukazuje na ključni značaj teritorijalnih i ekonomskih dimezija u nadmetanju među državama.

Barak Obama i Angela Merkel
Barak Obama i Angela Merkel
Ne citirajući Mekajndera, američki predsednik Barak Obama i nemačka kancelarka Angela Merkel nastoje u poslednje vreme da stvore slobodnu trgovinsku zonu između SAD i Evrope kao novu vrstu transatlantskog i investicionog partnerstva, čija bi ekonomska moć dosezala skoro polovinu svetskog društvenog proizvoda. Obama je kazao 19. juna u Berlinu, da su Evropa i SAD “pokretači svetske privrede” i da je potrebno da “vide sebe kao nešto veće” u globalnoj težnji za slobodom, pravdom i mirom.

Udruživanje SAD i Evrope bi, naravno, povećalo trgovinu i zaposlenost. To bi olakšalo Obamin cilj o dupliranju američkog izvoza i uvećanju investicija i potrošnje.

Gospođa Merkel bi se zadovoljna smešila kada nemački automobili i medicinska oprema preplave američko tržište, a Vašington uzvrati sa mikroprocesorima, biotehničkim uređajima i tečnim prirodnim gasom.

Ako se sporazum o slobodnoj trgovinskoj zoni zaključi sledeće godine, kao što je planirano, ekonomisti predviđaju otvaranje najmanje million radnih mesta u narednih deset godina, kao i povećanje bruto društvenog proizvoda za 0.5 odsto na obe strane Atlantika. U tom novom poslovnom ambijentu značajnu ulogu bi imalo i 259 korporacija iz Evrope i SAD, koje se nalaze na listi 500 najvećih svetskih kompanija.

Sve ovo će pospešiti investicije i turizam.

Međutim, ključni razlog za premošćavanje sve suženijeg “Atlantskog kanala” je što se centar svetske moći pomera na Istok i, stoga, treba konsolidovati Zapad.

Paradoksalno, bliskije veze sa Evropom biće mehanizam kojim Obama nastoji da ostvari strategiju o “Aziji kao pivotu”, koja postaje prioritet geopolitičke strategije Vašingtona, s obzirom da SAD i Nemačka zajedno poseduju ogromne resurse u razvijenoj tehnologiji i mnoštvu kvalifikovane radne snage.

Koncentrisanje bogatstva

Kratkoročno gledano, Kina je već reagovala – i to će činiti ubuduće – na ovu transatlantsku kombinaciju jačanjem svojih veza sa ostatkom sveta. Obarajući vrednost dolara (jačanjem svoje valute juan) i kupujući evre, Kina teži da ogromne količine američkih državnih obveznica, koje je otkupila, pretvori u deonice u američkim kompanijama. Veoma je aktivna i na londonskom tržištu novca i ulaže ogroman kapital u Afriku. Međutim, nijedan od ovih njenih poteza nije doveo do stvaranja alternativnog političkog bloka.

Zemlje poput Sudana, Zimbabvea, Mjanmara i Severne Koreje nikada neže biti okosnice novog međunarodnog ekonomskog poretka. Za sada se ne pomalja politička ili ekonomska protivteža zapadnom savezu demokratskih država, u koji je početkom meseca ušla Hrvatska kao 28 članica Evropske unije.
Ilustracija
Ilustracija

Nastojanje Baraka Obame i Angele Merkel da stvore veći demokratski prostor nije novo. Stratezi su uvek znali da zemlje sa više ljudi, bogatstvom i ekonomskim prostorom mogu da proizvedu više i trguju sa velikim regijama. S obzirom da je propala ideja o smanjenju tarifa u svetskoj trgovini, šta je bilo podesnije za Obamu i Merkelovu nego da teže stvaranju većeg alternativnog prostora u kome može da se slobodno trguju, podstičući tako svoje privrede u konkurenciji sa državama u usponu na Istoku?

Stratezi nakon Drugog svetskog rata su došli do sličnih zaključaka. Čuveni kreatori politike u Stejt department Džordž Kenan (George F. Kennan) i Pol Nice (Paul H. Nitze) su uvideli da “kombinacija fizičkih resursa Rusije i Kine sa tehničkim veštinama i industrijskim kapacitetima Nemačke i istočnoevropskih zemalja može činiti vojnu realnost moćnijom od bilo čega drugog što bi se protiv nje moglo mobilisati”.

Tako je počeo strpljivi rad na okupljanju saveznika u NATO, koji je u međuvremenu formiran, poduprt ekonomski konsolidovanim Evropskim zajedničkim tržištem a kasnije i stvaranjem Evropske unije.

Za vreme Mihaila Gorbačova, a naročito Borisa Jeljcina, Rusija je želela da se priključi Zapadu i Evropskoj uniji. Nakon izbora u Rusiji 1996. godine, neki su verovali da će Rusija na kraju postati demokratija nalik na zapadne zemlje. Međutim, kada je Vladimir Putin nasledio Jeljcina, ta nadanja su se raspršila jer su bivši agenti KGB počeli da dominiraju. Rast cena nafte u to vreme omogućio je Rusiji ogromne prihode, pa su u Kremlju zaključili da im Zapad nije potreban, niti je nužno da njihova zemlja postane demokratska.

Na kraju, pobeda u Hladnom ratu je proizašla iz odlučujuće zapadne akumulacije ekonomske i industrijske snage. Nije reč o balansu moći koji je bacio Sovjetski Savez na kolena, već višak moći, odnosno njeno “pretezanje” na stranu Zapada.

Ovo nije objava ekonomskog rata protiv Istoka, već iskazivanje uverenja da Kina i drugi treba da budu integrisani u Zapad, spajajući dve strane sveta u jednu. Trgovinski sporazum SAD i Evrope podrazumeva u ovom trenutku koncentraciju 32 hiljade milijardi dolara bogatstva i mnogo više u budućnosti. Ravnoteža moći vodi ka sukobima. Međutim, prevaga na jednu stranu privlači druge ka svetskom ekonomskom središtu od kojeg Kina zavisi. Za razliku od Rusije, Kina mora da uvozi veći deo nafte koju troši – u ovom trenutku 9.7 miliona barela dnevno. Novac za kupovinu ovog energenta zarađuje izvozom, uglavnom na Zapad, koji ima još neke prednosti. Naime, Kina dobija samo oko 50 odsto od “dodate vrednosti” od svog izvoza. Ostatak ide evropskim i američkim kompanijama, koje obezbeđuju istraživanja, razvoj, dizajn, marketing i finansiranje većine proizvoda koji se izvoze iz Kine.

U narednim decenijama, Kina će morati i dalje da prodaje svoju robu na Zapadu kako bi došla do novca i tehnologija koje još ne poseduje. Konsolidacija evropsko-američkog bloka iziskivaće i da mu se Kina priključi, u meri u kojoj postane otvorenija, liberalnija i zemlja sa vladavinom prava.

Skeptici će reći da je to konstantno jačanje ionako snažnih veza tradicionalnih saveznika i da Zapad može da privuče Kinu i bez ovog trgovinskog sporazuma.

Međutim, SAD su pokušale da formiraju bilateralni blok sa Kinom – G2 – 2009. godine, ali je zvanični Peking to odbio čime je osujećen Obamin plan o saradnji u rešavanju problema izazvanih klimatskim promenama. Bilo je jasno da je SAD potreban snažniji Zapad da bi privukao pažnju Kine. Ključna prednost novog trgovinskog partnerstva sa Evropom je u tome što ima snažnu političku i bezbednosnu osnovu.

To će biti mirnodopska, ali moćna alijansa kojoj će biti pridodati elementi tehnološke i vojne moći, kao i politička volja što će osnažiti Zapad u suočavanju sa ostakom sveta.

Na kraju će – trgovina – ne rat – privući ostale ka zapadnoj ekonomskoj orbiti.
XS
SM
MD
LG