Dostupni linkovi

logo-print
Zdenko Jendruh, dugogodišnji urednik u Radio Sarajevu, danas socijalni radnik u Seattleu, dvadeset godina svoj dan počinje Radiom Slobodna Evropa. Uz čestitku, stiglo je i pismo.

U ratu je lakše sačuvati glavu nego čist obraz! Ovu sam mudrost davne 1992. čuo od jednog starog komšije na Gorici u Sarajevu. I ostala mi je urezana u pamćenje za sva vremena. Sarajevo i Bosnu sam napustio već sljedeće 1993. Putevi su me nosili kroz bivšu Jugoslaviju, preko Njemačke i Minhena, do USA i Seattlea. I valjalo se svugdje boriti, i dokazivati i preživljavati, ali je na pameti uvijek bilo – čist se obraz sačuvati mora po svaku cijenu. I istina o Bosni se mora reći i čuti gdje god je to moguće. A znate i sami – tada, prije 20 i koju godinu svega je bilo i sve se moglo čuti, ponajmanje istina.

Svi mi koji smo iz bilo kog razloga bili van svoje zemlje vapili smo za tačnom informacijom, a bili smo zasipani poluprovjerenim “vijestima” fabrikovanim u propagandnim centrima jedne, druge, treće, pete strane…Svi su se kleli u višenacionalne, religiozne i ine ciljeve i zarad tih ciljeva prva je po pravilu stradavala – istina. Kojeg li olakšanja kad sam prvi put čuo za Radio Slobodnu Evropu!? S obzirom da sam se i sam više od desetak godina profesionalno bavio novinarstvom, znao sam dosta imena, o mnogim bivšim kolegama sam već imao izgrađeno mišljenje tako da mi je tada veoma važno bilo čuti ko su ljudi koji rade za RSE i s dobrom dozom sigurnosti sam mogao ocijeniti koliko će slušaoci biti objektivno informisani. Sabina Čabaravdić, Nenad Pejić, Maja Razović, Branka Trivić, Omer Karabeg, kasnije Mehmed Agović, kompletno sarajevsko dopisništvo, Gordana Knežević, Slobodan Kostić, pa Ines Šaškor, Kemal Kurspahić, Predrag Lucić

Nisam sumnjao da će se raditi profesionalno i da će jedini kriterij (onoliko koliko je to u novinarstvu i javnoj riječi uopšte moguće) biti istina i kvalitet informacije. I nisam pogriješio. Već petnaestak godina, svaki moj radni ili neradni dan počinje rutinom koje se (još) ne odričem: uključujem kompjuter, bio to desktop, laptop ili Ipad, i najprije otvaram web stranicu Radija Slobodna Evropa da se informišem šta se dešava “kod nas” i u svijetu. I, uglavnom, bivam informisan. Vremenom je ponuda postala puno raznovrsnija, tekstova je više, uz radio već odavno funkcioniše i televizija, ali ma koliko sva tehničko-tehnološka unapređenja dobro došla, meni, a vjerujem i većini stalnih slušalaca/gledalaca/posjetitelja RSE, je bilo i ostalo najvažnije da ću čuti – istinu. Pa još istinu koja će biti rečena/napisana našim lijepim bosanskim/hrvatskim/srpskim/crnogorskim književnim jezikom kojim govore, pišu i kojim se služe ljudi obrazovani i elokventni, pismeni i nadareni, odgovorni ne samo za istinitu informaciju, nego i za edukaciju puka…

U periodu kad se prvi put oglasio Radio Slobodna Evropa, a posebno nakon 1995., pa zatim i 2000., i završetka balkanskih ratova, lijepe sam novce potrošio na novine, časopise, magazine, on-line pretplate – Feral Tribune, Dani, Oslobođenje, Novi list, Monitor, Danas… Svaka objektivna informacija, svaka hrabra reportaža, svaka istina brutalno saopštena zločincima u lice, svaka optužba na račun kriminalaca, lopova, primitivaca, manipulatora, fundamentalista, ekstremista, fašista, rječju smeća i korova koje je najednom nicalo i raslo kao i na svakom đubrištu, bila je dobrodošla i dočekivana sa nadom da će se stvari početi mijenjati, da će narod doći tobe, da će strah od rata, komšije, drugog i drugačijeg polako blijediti, a sličnosti i istinske duhovne i moralne vrijednosti u koje smo se kleli nekad, a kunemo se i danas, će nadvladati i Balkan, a posebno BiH, će se vratiti svojoj tradiciji suživota i bogatstva različitosti.

Nažalost, stizale su i još stižu samo sive, depresivne, apatične, beznadežne priče o korumpiranoj vlasti, o inertnoj i mržnjom zatrovanoj omladini, ekonomskom haosu, socijalnim nepravdama, moralnom i duhovnom kolapsu. S vremena na vrijeme bljesnula bi pokoja zvijezda, pokoji sportist, nadareni inženjer, naučnik, umjetnik, podsjetio bi nas povremeno kako je to naše balkansko tlo uvijek rađalo nevjerovatne individualne talente koji su su bili i ostali izuzetak koji potvrđuje pravilo…

Slušajući, gledajući, čitajući sve te vijesti i tekstove, i samog me je sve više ispunjavala gorčina i tuga. Ali, još se ne predajem. I danas sam ponovo, uporno i dosljedno, odradio svoju rutinu – Slobodna Evropa, Oslobođenje, New York Times, Seattle Times, Radio Sarajevo, Novi List, e-novine, Peščanik…Postoji tu jedna doza mazohizma, priznajem, ne vrijedi mi lagati, ali postoji još nešto: kao oni (a i u tu vrstu spadam) očajni igrači lota koji su, potpuno neutemeljeno, uvjereni da će jednog dana dobiti glavni pogodak, tako se i ja, valjda, u dubini duše, uma, srca, nadam da i ta balkanska olupina mora jednom dotaći dno i da će onda ipak krenuti na bolje, ka vrhu, ka površini, ka vazduhu, suncu, opstanku…

Svi ovi mediji koje sam u ovom tekstu nabrojao, a ima, naravno, i onih koje sam neopravdano zaboravio, donosili su i donose tračak nade u domove kako onih koji su živjeli i žive u mraku Balkana, tako još i više u živote nas izbjeglica, emigranata, dijaspore, koji jednom nogom ili s obje čak, živimo u bijelom svijetu, a dušom i srcem smo na Balkanu. Ali usuđujem se reći, ako želite biti sveobuhvatno informisani o onome šta se “kod nas zbiva”, nemate puno vremena da obilazite silne internacionalne medije, a interesira vas i šta se važno u svijetu dešava, dovoljno je da uključite RSE.

Dvadeset je godina prošlo od kako se prvi put oglasio Radio Slobodna Evropa (Balkanski servis) u Minhenu 1994. godine. Od tih dvadeset, barem desetak godina uposleni na Balkanskom servisu od godine do godine iščekuju kad će im biti rečeno da sutra više ne dolaze na posao jer za to više u (američkom) budžetu nema para. Preživjeli su Busha, preživjeli su veliku finansijsku krizu, niko ne zna hoće li i Obamu preživjeti…Mijenjali su se predsjednici kompanije, mijenjali se direktori, mijenjali se i novinari. Bilo je povremeno i ferceranja, ali je na koncu konca ipak svaki put prevladavala – istina i kvalitet. Generacija novinara koji su školovani i zanat ispekli u medijima bivše Jugoslavije, koji su na svojim plećima i čistim obrazima izgradili neupitni autoritet Radia Slobodna Evropa – Balkanski Servis, bliži se polako kraju karijere. Nekako je i kosmički pravedno da s njihovim postepenim, tihim odlaskom, sa medijske scene iščezne i RSE – Balkanski servis.

Ali dok god postoje i emituju, moj će dan počinjati na isti način – njihovim vijestima. Do kada tako, upita me žena neki dan? Dok ne odrastem, odgovorio sam.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG