Jedan od najvećih problema poslijeratne Bosne i Hercegovine je nezaposlenost. Osim etičkih i vjerskih podjela, općem nezadovoljstvu u državi doprinose i male plaće onih koji rade, te vojska mladih, školovanih ljudi koji još traže posao. Na Zapadu nije rijetkost da ljudi putuju kilometrima do mjesta gdje rade, ili da se presele u novi grad ili državu kako bi našli odgovarajući posao. To je sve češći trend i u Bosni i Hercegovini. Mladi Bosanci i Hercegovci shvatili su da posao neće tražiti njih i sve češće se odlučuju da potraže posao van mjesta u kom su rođeni i gdje žive.
Tridesetčetverogodišnji Radovan Stanek je rođen u Tuzli. Nakon završene srednje škole zaposlio se na lokalnoj radio postaji. Dok je bio mlađi, novac koji je zarađivao bio mu je dovoljan. S vremenom je shvatio da mu treba više i novaca, ali i profesionalnih izazova. Posao kakav je želio pronašao je u Sarajevu:
„Otišao sam iz Tuzle za Sarajevo zato što mi se pružila bolja poslovna prilika, odnosno dobio sam ponudu da radim na drugom radnom mjestu koje je bilo, uslovno rečeno, bolje plaćeno. Bolji su uslovi pruženi meni kao radniku, a i pružila mi se mogućnost da napredujem u smjeru u kojem sam želio, odnosno da učim neke nove stvari.“
Erol Mujanović, analitičar u oblasti ekonomije i menadžmenta, primjećuje pozitivne promjene kada je riječ o mobilnosti mladih ljudi:
„Broj ljudi koji idu iz jednog grada u drugi radi zaposlenja raste. I svakako će nastaviti da raste. Jer vrijeme prolazi i neke stvari su danas lakše i prihvatljivije nego što su bile prije nekoliko godina na našim prostorima. Ljudima ipak polako postaje normalnija ta vrsta komunikacije, mijenjanja mjesta življenja i boravka radi zaposlenja. To je slučaj i u zemljama EU, tako da mi nismo iznimka, pratimo, više-manje, iste trendove.“
Vjekoslav Mijić je posao potražio van granica Bosne i Hercegovine. Kao mladom odvjetniku, vrata su mu se otvorila u susjednoj Hrvatskoj. Kada je upisivao fakultet imao je namjeru vratiti se kući u Žepče i tu napraviti karijeru, jer ova mala sredina još nema previše diplomiranih odvjetnika. Povratak kući ga je razočarao, i pola godine čekanja na birou bilo je dovoljno da shvati da se sam mora izboriti za zaposlenje:
„Šest mjeseci sam tražio posao u Žepču i okolici. Naravno, u obzir su dolazili i Zenica, Sarajevo itd., ali ukazala se prilika da odradim pripravnički staž u jednoj agenciji za EU fondove u Zagrebu, i nekako je to bio logičan slijed događaja, tako da sam završio u Zagrebu. To je bilo iz više razloga, ali najprije egzistencijalnoga.“
Mladi u BiH danas fleksibilniji za odlazak
Dok jedni u potrazi za boljim životom odlaze, drugi dolaze u BiH. Tako je Željko Maleš iz Subotice posao pronašao u Sarajevu. Kaže da situacija, kada je riječ o zapošljavanju mladih, ništa nije bolja ni u njegovoj zemlji. On se nije želio ograničavati na teritorij svoje države, pa je tražio posao na sve strane:
„Kada sam završio srednju školu hteo sam da nađem zaposlenje u struci. Po struci sam eleketrotehničar radio i video tehnike. U Subotici ima vrlo mala televizija i treba velika veza da bi uspeo tamo da radiš. Onda sam tražio oglase u regionu, pojavio se posao i zaposlio sam se na TV Sarajevo i tu sam se preselio i tu živim godinu i osam meseci. Čovek je spreman na putovanja i nagle promene ako mu se ukaže prava prilika koja ga interesuje.“
Novi grad i sredina problem su samo u početku. Vjekoslav kaže da prilagodba više obuhvaća tehničke stvari, nakon kojih se može uživati u novim, zanimljivim poznanstvima i otkrivanju mogućnosti nove sredine:
„Što se tiče navikavanja na novi grad, sve ima svoje dobre i loše strane. Ispočetka je uvijek malo teže dok se čovjek ne snađe, dok ne nađe dobar i povoljan smještaj, dok ne upozna nove ljude, ali taj period prilagodbe za mene je prošao dosta brzo i bezbolno.“
Posljednjeg dana prosinca 2013. u Bosni i Hercegovini je bilo 553.481 osoba na evidencijama zavoda i službi zapošljavanja, podaci su Agencije za rad i zapošljavanje. Erol Mujanović ipak tvrdi da bi, upravo iz tog razloga, mobilnost radne snage mogla i trebala biti veća. U Bosni i Hercegovini je, kaže, puno radnih mjesta koje nisu popunjena jer ljudi još nemaju naviku da napuštaju mjesto u kojem žive:
„Ta mobilnost nije razvijena koliko bi trebala da bude, jer ima toliko radnih mjesta koja bi se mogla popuniti kad bi ljudi pristali da iz jednog mjesta u drugo - mislio sam na neka manja mjesta, koja su na pola sata ili malo više vožnje automobilom, i gdje vrlo često se u jednom gradu se ukaže radno mjesto, a u drugom gradu je osoba koja bi to mogla popuniti, ali nema interes da napusti kuću, porodicu ili da vozi svaki dan.“
Čini se da su mladi u Bosni i Hercegovini danas fleksibilniji kada se radi o promjeni mjesta stanovanja radi zaposlenja. Onima koji se još uvijek ne odlučuju na to, naši sugovornici poručuju: „Ništa vas ne košta da probate, da krenete u novi život i stječete nova iskustva. Naposlijetku, uvijek se možete vratiti kući.“
Tridesetčetverogodišnji Radovan Stanek je rođen u Tuzli. Nakon završene srednje škole zaposlio se na lokalnoj radio postaji. Dok je bio mlađi, novac koji je zarađivao bio mu je dovoljan. S vremenom je shvatio da mu treba više i novaca, ali i profesionalnih izazova. Posao kakav je želio pronašao je u Sarajevu:
„Otišao sam iz Tuzle za Sarajevo zato što mi se pružila bolja poslovna prilika, odnosno dobio sam ponudu da radim na drugom radnom mjestu koje je bilo, uslovno rečeno, bolje plaćeno. Bolji su uslovi pruženi meni kao radniku, a i pružila mi se mogućnost da napredujem u smjeru u kojem sam želio, odnosno da učim neke nove stvari.“
Erol Mujanović, analitičar u oblasti ekonomije i menadžmenta, primjećuje pozitivne promjene kada je riječ o mobilnosti mladih ljudi:
„Broj ljudi koji idu iz jednog grada u drugi radi zaposlenja raste. I svakako će nastaviti da raste. Jer vrijeme prolazi i neke stvari su danas lakše i prihvatljivije nego što su bile prije nekoliko godina na našim prostorima. Ljudima ipak polako postaje normalnija ta vrsta komunikacije, mijenjanja mjesta življenja i boravka radi zaposlenja. To je slučaj i u zemljama EU, tako da mi nismo iznimka, pratimo, više-manje, iste trendove.“
Vjekoslav Mijić je posao potražio van granica Bosne i Hercegovine. Kao mladom odvjetniku, vrata su mu se otvorila u susjednoj Hrvatskoj. Kada je upisivao fakultet imao je namjeru vratiti se kući u Žepče i tu napraviti karijeru, jer ova mala sredina još nema previše diplomiranih odvjetnika. Povratak kući ga je razočarao, i pola godine čekanja na birou bilo je dovoljno da shvati da se sam mora izboriti za zaposlenje:
„Šest mjeseci sam tražio posao u Žepču i okolici. Naravno, u obzir su dolazili i Zenica, Sarajevo itd., ali ukazala se prilika da odradim pripravnički staž u jednoj agenciji za EU fondove u Zagrebu, i nekako je to bio logičan slijed događaja, tako da sam završio u Zagrebu. To je bilo iz više razloga, ali najprije egzistencijalnoga.“
Mladi u BiH danas fleksibilniji za odlazak
Dok jedni u potrazi za boljim životom odlaze, drugi dolaze u BiH. Tako je Željko Maleš iz Subotice posao pronašao u Sarajevu. Kaže da situacija, kada je riječ o zapošljavanju mladih, ništa nije bolja ni u njegovoj zemlji. On se nije želio ograničavati na teritorij svoje države, pa je tražio posao na sve strane:
„Kada sam završio srednju školu hteo sam da nađem zaposlenje u struci. Po struci sam eleketrotehničar radio i video tehnike. U Subotici ima vrlo mala televizija i treba velika veza da bi uspeo tamo da radiš. Onda sam tražio oglase u regionu, pojavio se posao i zaposlio sam se na TV Sarajevo i tu sam se preselio i tu živim godinu i osam meseci. Čovek je spreman na putovanja i nagle promene ako mu se ukaže prava prilika koja ga interesuje.“
Novi grad i sredina problem su samo u početku. Vjekoslav kaže da prilagodba više obuhvaća tehničke stvari, nakon kojih se može uživati u novim, zanimljivim poznanstvima i otkrivanju mogućnosti nove sredine:
„Što se tiče navikavanja na novi grad, sve ima svoje dobre i loše strane. Ispočetka je uvijek malo teže dok se čovjek ne snađe, dok ne nađe dobar i povoljan smještaj, dok ne upozna nove ljude, ali taj period prilagodbe za mene je prošao dosta brzo i bezbolno.“
Posljednjeg dana prosinca 2013. u Bosni i Hercegovini je bilo 553.481 osoba na evidencijama zavoda i službi zapošljavanja, podaci su Agencije za rad i zapošljavanje. Erol Mujanović ipak tvrdi da bi, upravo iz tog razloga, mobilnost radne snage mogla i trebala biti veća. U Bosni i Hercegovini je, kaže, puno radnih mjesta koje nisu popunjena jer ljudi još nemaju naviku da napuštaju mjesto u kojem žive:
„Ta mobilnost nije razvijena koliko bi trebala da bude, jer ima toliko radnih mjesta koja bi se mogla popuniti kad bi ljudi pristali da iz jednog mjesta u drugo - mislio sam na neka manja mjesta, koja su na pola sata ili malo više vožnje automobilom, i gdje vrlo često se u jednom gradu se ukaže radno mjesto, a u drugom gradu je osoba koja bi to mogla popuniti, ali nema interes da napusti kuću, porodicu ili da vozi svaki dan.“
Čini se da su mladi u Bosni i Hercegovini danas fleksibilniji kada se radi o promjeni mjesta stanovanja radi zaposlenja. Onima koji se još uvijek ne odlučuju na to, naši sugovornici poručuju: „Ništa vas ne košta da probate, da krenete u novi život i stječete nova iskustva. Naposlijetku, uvijek se možete vratiti kući.“
