Dostupni linkovi

logo-print

Zatočenici logora Batković još čekaju pravdu


Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

Mehmed Đezić u logor Batković je doveden 1994. kada je sa porodicom iz Janje krenuo ka Tuzli. Tu je proveo devet mjeseci. Iako je od tada prošlo 20 godina još uvijek se svega dobro sjeća.

"Kad dođete tu, vjerujte, bar kod mene, želudac se okrene kad se sjetim onoga svega. Sjetite se gdje ste bili, kako ste postrojavani, kako su vas maltretirali, kako su vas izgonili na radove, kako su postorojavali ljude, birali, odvodili na kopanje rovova, odakle se mnogi nisu vratili. Sjeti se čovjek svega i ne bude mu nimalo prijatno", kaže on.

Mehmed je jedan od 4.000 zarobljenih civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su prošli kroz logor Batković. Neki od njih se prisjećaju vremena provedenog u ovom prijeratnom poljoprivrednom dobru.

Logor Batković formiran je 1. aprila 1992. Najveći broj zatočenika bio je sa područja Bijeljine i Janje. Nekadašnji direktor Radija Bijeljina, a danas predsjednik Bošnjačke zajednice kulture "Preporod" u Bijeljini Jusuf Trbić kaže kako bivšim logorašima najteže pada to što naredbodavci i počinioci zločina nisu kažnjeni. Prema njegovim riječima, na zahtjev Kantonalnog tužilaštva u Tuzli u bijeljinskom Osnovnom sudu pokrenut je proces.

Optužnicom su obuhvaćena samo četiri čovjeka, koji su danas na visokim funkcijama u Bijeljini.

"Đoko Pajić je u najvećem periodu rada ovoga logora bio komandant, a inače je dugogodišnji aktivista Srpske radikalne stranke i bio je na listi i na ovim posljednjim izborima. Petar Dmitrović je bio zamjenik komandanta logora u prvom periodu rada ovoga logora, a danas je univerzitetski profesor. Ljubiša Mišić je bio komandant straže. On radi u komunalnoj policiiji u opštini Bijeljina i tako u uniformi dočekuje svjedoke koji dolaze na sud. Nije čudo što mnogi od njih ne smiju da svjedoče. Četvrti je Đorđe Krstić, koji je nama manje poznat jer nije iz Bijeljine", navodi Trbić.

U Batkoviću kod Bijeljine do 1992. bili su hangari Poljoprivrednog dobra Semberija. U prostorijama 20 sa 50 metara znalo je biti i preko 400 logoraša. Na početku rata tu su dovođeni stanovnici Bijeljine, u kojoj su najveće zločine počinili pripadnici Arkanove Srpske dobrovoljačke garde, Beli orlovi, Nova srpska garda i druge paravojne formacije. O tome svjedoči i bivši direktor Osnovne škole "Sveti Sava" Lazar Manojlović, koji se zločinima usprotivio, zbog čega je istjeran iz škole.

"Pokušao sam da sačuvam što može da se sačuva i čuvao sam do posljednjeg dana. Onda sam uklonjen da više to ne radim. Govorili su mi da plačem za muslimanima. Ja nisam plakao za nacijama, nego sam bio profesionalac. Ubijalo me svako saznanje da učenika nema", ističe Manojlović.

Uprkos strahotama koje su prošli, neki su se vratili u prijeratno mjesto boravka.

"I pored svega toga kroz šta sam prošao, pakao rata, 2002. godine ja sam ipak smogao snage, kao skoro svi moji Janjani, da se vratim u našu Janju. Od unazad sedam godina imam posao, radim u domu zdarvlja na održavanju kao domar", riječi su Đezića.

"Srećan sam kad vidim novu facu u Bijeljini. Vraćaju se ljudi. U Janju su se vratili svi, a u Bijeljinu se sve više i više ljudi vraća. Mislim da će se vratiti i istina o tragediji tih ljudi koji su morali napustiti, ili koje su otjerali, ili koje je Vojkan Đurković vodio u toku noći, u okrilju mraka, koje je pelcovao strahom. Mislim da treba raditi na bržem povratku. Neka se svako vrati svojoj kući. Sa njim će se vratiti i istina o zločinima", kaže Duško Tomić, generalni sekretar Prve dječije ambasade u BiH.

Za zločine u Bijeljini i one u logoru Batković pred domaćim pravosuđem su osuđeni Džemal Zahirović na osam godina, Drago Ilić na sedam i Fikret Smajlović na četiri i po godine zatvora. Uprkos tome što najveći broj još nije procesuiran, Emir Musli, član bijeljinskog Udruženja "Povratak", kaže da među običnim ljudima postoji normalna komunikacija, a da su političari ti koji ne dozvoljavaju pomirenje.

"Ja i sad mislim da je srpski narod u Semberiji bio stotinu puta bolji nego što mu je bila vlast. To i jeste činjenica koja objašnjava zašto se može živjeti u Bijeljini nakon svega i zašto između običnih ljudi postoji prilično normalna komunikacija u svakodnevnom životu. Međutim, još uvijek su stege politike. Ne dozvoljavaju da izađe istina o onome što se desilo, da se jednostavno kaže šta je bilo, da odgovorni budu kažnjeni za to - i da se onda normalno živi. Što bi moj prijatelj Lazar Manojlović rekao: 'Zašto se ne kaže istina pa da nastavimo da zajedno živimo?' - da nas ta prošlost ne opterećuje nepotrebno", zaključuje Musli.
  • 16x9 Image

    Dženana Karabegović

    Diplomirani žurnalista. Od 1999. prelazi iz Tuzle u Sarajevo, gdje u bh. dopisništvu RSE počinje raditi kao novinarka. Obrađuje političke teme, uređuje i vodi radijske emisije i urednica je magazina TV Liberty.

XS
SM
MD
LG