Dostupni linkovi

logo-print

Zašto Njemačka nije iskorijenila svoje neonaciste


Ilustracija

Ilustracija

Komentar: David Crossland (Spiegel online), priredila: Sabina Čabaravdić

Nasilje krajnjih desničara prema imigrantima postalo je, u nekim dijelovima Njemačke, skoro pa redovna pojava. I policija i javnost prečesto su ravnodušni prema ekstremizmu, usprkos riziku koji on predstavlja za ugled zemlje. Negdje duboko u svojoj nutrini, Njemačka još nije shvatila da treba prihvatiti svoje manjinske zajednice.

Židovski restoran Šalom u Chemnitzu, u istočnoj njemačkoj pokrajini Saskoj i njegov vlasnik Uwe Dziuballa, stalno su izloženi porugama i prijetnjama. Od kada je restoran otvoren, 2000-te godine, Uwe je primio stotine telefonskih poziva.

“Nazovu i kažu “ti židovska svinjo”, ili uz Hitlerov rođendan, 20. aprila rezerviraju 88 mjesta (nacistički simbol za Heil Hitler)”, ispričao je Dziuballa za Spiegel online.

Gotovo redovno mu crtaju svastiku na zidu, ili je urežu u vrata WC-a. Jednom su mu na ulazu ostavili svinjsku glavu na kojoj je napisano Židov. Uriniraju u njegovo poštansko sanduče, razbijaju mu vanjsku sijalicu.

Uwe Dziuballa prestao je čak i izvještavati policiju jer to nije bilo vrijedno truda. Incident sa svinjskom glavom nisu se ni potrudili istražiti, iako su imali dobru polaznu osnovu za utvrđivanje identiteta počinalaca - rukopis. Baš kao i činjenicu da je mali broj ljudi koji imaju dodira sa svinjama ili onih koji imaju opremu da joj odsjeku glavu.

“Ako ne poduzmu ništa u ovakvim situacijama, onda znaš da nema nikakve koristi prijavljivati one sitne”, kaže vlasnik restorana Šalom. Razmišljao je da odustane i zatvori restoran, ali onda je obećao samom sebi da ga idioti neće istjerati.

Međutim najgori aspekt cijele ove priče jeste stav drugih koji otprilike glasi: “Pa šta očekuje taj čovjek kad otvori košer restoran u istočnoj Njemačkoj. Samo traži nevolje!”

Nešto slično mu je čak rekla i policija.

Istočna Njemačka u zadnjih dvadeset godina bilježi nažalost vrlo ozbiljne neonacističke incidente. Prije deset godina u Zwickau su vlasnicima turskih dućana ispalili metak u glavu, a prije 20 u Rostocku bombama i molotovljevim koktelima napali azilantski centar. Da stvar bude gora, građani okupljeni oko zgrade u plamenu su pljeskali!!!

Od ujedinjenja zemlje, 1990. godine, do danas, u nekadašnjem istočnom dijelu
zabilježeno je 180 rasističkih ubistava, bezbroj napada, zastrašivanja, pretučenih imigranata, svastika nacrtanih na nadgrobnim židovskim spomenicima. Sve to ukazuje da Njemačka nažalost gubi bitku protiv nasilne desnice.
Neonacisti na demonstracijama u Berlinu, maj 2009.

Neonacisti na demonstracijama u Berlinu, maj 2009.


U raseljenim područjima na sjeveroistoku Mecklenburg-West Pomerania vlast je čak odustala od borbe.

Nacionalna demokratska stranka (NPD), koja veliča Treći Reich, zastupljena je u seoskim i gradskim vijećima, neonacisti se dobrovoljno javljaju u vatrogasce, organiziraju sportska takmičenja i ljetnje fešte, vode različite klubove za mlade. Gdje neće država uskaču neonacisti.

Prošloga novembra nemali je broj Nijemaca bio iznenađen kada se otkrilo da su ubistva devet imigranata i jedne policajke, između 2007.-2009.godine djelo troje potpuno nepoznatih neonacista koji sami sebe zovu Nacionalsocijalističko podzemlje. Reakcija je bila tako snažna da se moglo očekivati kako će država napokon pokrenuti nacionalni progon desnice.

Policijska sljepoća

Slučaj je pokazao kako slijepa može biti sigurnosna služba kada su mlade generacije u pitanju. One koje su se radikalizirali igrajući se oružjem, slušajući stare naciste koji su glorificirali prošla vremena i općenito sažaljevali sami sebe jačanjem mržnje prema manjinama.

Svih devet ubistava: a ubijeni su jedan cvjećar, krojač, dvojica prodavača, jedan vlasnik kebab grila, njegov pomoćnik, bravar, vlasnik kioska I vlasnik internet-caffea, policija je povezala s raznim dugovanjima, reketašima ili čak s organiziranim kriminalom. Nikada ih niko nije doveo u vezu s nacionalsocijalizmom.

Skandali su dominirali u medijima nekoliko dana, a već par sedmica nakon toga stvar bi bila zaboravljena. Sve dok istragu nisu preuzeli u Saveznom tužilaštvu nakon čega su se “zakotrljale glave” i gdje su osramoćeni domaće obavještajne agencije, Savezni ured za zašitu Ustava - institucije koje su počinile niz grešaka koje su opet omogućile članovima NSU (Nacional-socijalistička unija) da pljačkaju i ubijaju neotkriveni i nekažnjeni više od deset godina.

I kao da to nije bilo dovoljno, grupe koje se bore protiv neonacističkog djelovanja, devet mjeseci nakon otkrivanja skandala, još uvijek se žale da ne dobijaju dovoljno novca za svoje djelovanje. I da nemaju političku podršku za zauzdavanje utjecaja nacista. Uz to je, kažu aktivisti, vrlo rasprostranjena ravnodušnost medju stanovništvom.

Rasistički stavovi u bivšoj istočnoj Njemačkoj jako su rašireni među običnim ljudima, vjerojatno zbog toga što u komunističko doba obrazovni sistem nije tim generacijama Nijemaca usadio osjećaj kolektivne odgovornosti za zločine Trećeg Reicha.

Analitičari poput profesora Hajo Funke s berlinskog Slobodnog univerziteta dodaje da ni sigurnosne službe u tom dijelu Njemačke nisu dubinski reformirane nakon ujedinjenja zemlje. Sistem skrivenog rada i tajnosti se održao a samim tim i zaziranje ljudi od tih službi.

Kada je u februaru ove godine održana komemoracija žrtvama neonacističke trojke, kancelarka Angela Merkel je izjavila kako su ubistva imigranata “napad na zemlju i sramota za Njemačku”. No ostaje otvorenim pitanjem: što je učinila da na tu sramotu odgovori?

Gdje je Merkelica?

Istina je da na nacionalnom nivou ne postoji informativna kampanja koja će djelovati na mlade ljude da se ne povode za desničarima. Nema znakova da će političari izglasati politiku “nulte tolerancije” u policijskim snagama. Nema sredstava za pro-demokratske aktiviste niti osnivanja klubova za mlade u kojima će se okupljati zbog igranja, a ne pjevanja Lily Marlene.

U mnogim slučajevima uništavanje imovine koju počine neonacisti, nije deklarisano kao zločin iz mržnje. Zašto?

Analitičari već godinama upozoravaju kako je ekstremeno desna scena sve nasilnija i opasnija.

Da li zato što se policijski službenici ne žele baviti tolikom količinom papirologije? Ili zato što ne žele da im takav pristup pojača ionako negativnu statistiku po kojoj pet istočnonjemačkih pokrajina vode po broju desničarskih ispada, iako imaju manje od 6 posto imigranata u ukupnom broju stanovnika.

Dio problema leži i u tome što gradovi ne žele priznati postojanje neonacista, pošto to onda “tjera turiste”. No neke se zajednice na Istoku počinju buditi. Sredinom augusta oko 2000 ljudi je demonstriralo protiv održavanja NPD festivala u blizini gradića Pasewalk. Zar nisu mogli Merkel, ili njeni ministri, helikopterom doći na taj skup i poslati ljudima poruku: Vi niste sami, ova vas Vlada potpuno podržava.

Možda je to ipak bilo previše očekivati od kancelarke na čijoj listi prioriteta borba protiv desnice nije zauzela jedno od mjesta u vrhu. Od političarke koje je ostanak NPD-a u pokrajinskoj skupštini Mecklenburg-Western Pomeranie, prokomentarisala tako mlako da se činilo da banalizira problem.

Analitičari već godinama upozoravaju kako je ekstremeno desna scena sve nasilnija i opasnija, te da se NSU trojka može ponoviti koliko sutra, jer su neonacisti “tempirana bomba”, kaže profesor Funke.

Njemački problem s imigrantima

Jedan od razloga zbog kojih u Njemačkoj nije uvedena nulta tolerancija prema rasističkim i napadima na imigrante, vjerojatno leži u tome što Njemačkoj nije baš najugodnije s imigrantima. Čak ni nakon pola stoljeća od kad su prvi Italijani, Španci i Turci došli da kao gastarbeiteri pomognu “njemačko poratno privredno čudo”.
Turkinje na obilježavanju 50. godišnjice od masovnog odlaska turskih radnika u Njemačku, Berlin, novembar 2011.

Turkinje na obilježavanju 50. godišnjice od masovnog odlaska turskih radnika u Njemačku, Berlin, novembar 2011.


Čak i sada kada u zemli živi 15 miliona imigranata, gotovo petina ukupnog stanovništva, Njemačka još nije spremna prihvatiti činjenicu da će ti doseljenici nešto i promijeniti.

Prije deset godina, političari iz Merkelicine Kršćanske demokratske unije izrazili su stav da bi imigranti trebali poštovati “vodeću kulturu” u zemlji, i slijedit je. Insistirali su na tome da Njemačka nije zemlja imigranata, te da je projekat multikulturalnosti popao. Netačno!!

Njemačka mora prihvatiti činjenicu da će je imigranti promijeniti.

Prije nekoliko mjeseci, Joachim Gauck, aktivista koji je u martu postao njemački predsjednik, distancirao se od svog prethodnika, koji je smatrao da islam ne pripada Njemačkoj! Sa 4 miliona muslimana koji danas žive u zemlji, i vrijeme je bilo priznati da je islam religija koja toj zemlji pripada.

Ali, ako narodne vođe još uvijek nisu u stanju napraviti nedvosmislenu izjavu u tom smislu, onda nije teško razumjeti zašto ne uspijevaju u borbi protiv ksenofobije.

U pozitivne poteze zvakako treba upisati Gauckov govor kojeg je u nedjelju (26. augusta) njemački predsjednik održo u Rostocku, na 20-tu godišnjicu rasističkih nemira u tom gradu. On je priznao da je ksenofobija, iako prisutna u cijeloj Njemačkoj, češća na istoku zemlje, čiji su ljudi navikli na "crno-bijela" razmišljanja.

"Svim desničarima, ekstremistima i nacionalistima, svima koji preziru i bore se protiv naše demokratije, poručujemo: Mi vas se ne plašimo - gdje god se pojavite, staćemo vam na put: u svakom selu, u svakoj pokrajini, u cijeloj državi. "

Ali i dvadeset godina kasnije, čini se da je to još uvijek pusta želja.

Njemačka mora nešto hitno napraviti. Ne samo zato što su joj imigranti potrebni da bi zadržala svoju ekonomsku premoć, ili zato što bi to bilo šteta po ugled jedne civilizirane nacije. Akcija je potrebna prije svega zato što nije prihvatljivo da Uwe Dziuballa, vlasnik košer restorana, svoja jutra provodi u brisanju “svastike” koju mu je neko nacrtao na kućnom pragu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG