Dostupni linkovi

Njegovanje ideala borbe i pokušaji prekrajanja istorije


Ilustrativna fotografija
Ilustrativna fotografija

U Crnoj Gori zvanično nikada nijesu negirane antifašističke vrijednosti. Pokušaji rehabilitacije ili izjednačavanja četnika i partizana, iako ih je bilo, naročito nakon 90-tih prošlog vijeka, nijesu uspjeli.

Slavni partizanski simboli poput komandanata Save Kovačevića i Peka Dapčevića, Ivana Milutinovića ili Jelene Tomašević, te čuveni osmijeh Ljuba Čupića pred strijeljanje i danas su neokrnjeni, Milovan Đilas i rehabilitovan.

Dan ustanka crnogorskog naroda u Drugom svjetskom ratu, 13. jul, i dalje je najveći državni praznik, partizanski spomenici netaknuti ali zapušteni, osim spomenika Parizanu borcu na brdu Gorica u Podgorici na kojem na praznike državne delegacije i SUBNOR polažu cvijeće.

Iako je od pobjede nad fašizmom prošlo 70 godina, još uvijek su prisutni ljudi koji su se borili protiv tog zla.

Ljubomir Sekulić je danas potpredsjednik crnogorskog Saveza boraca Narodnooslobodilačkog pokreta i član predsjedništva Evropskog komiteta Svjetske federacije veterana, a prije više od sedamdeset godina je otišao u rat sa svega 15 godina.

"U ratu smo učetvovali svi, otac sa pet sinova, snahom i kćerkom. U ratu su tri brata i snaha izgubili život, a sestra je teški ranjenik", kaže Sekulić.

RSE: Da li sadašnje stanje društva odgovara onome za šta ste se borili u Drugom svjetskom ratu? Da li smatrate da su žrtve, koje ste podnijeli vi, vaša porodica i saborci, iznevjereni?

Sekulić: U punom smislu riječi, iznevjereno je u mnogim elementima. Možda najmanje u Crnoj Gori. To je bila jedna jaka socijalistička država, koja se na kraju raspala zbog fašističkih snaga. Nastupio je jedan sasvim drugi sistem. Vrijednosti za koje smo se borili su bratstvo i jedinstvo, socijalna jednakost, da slobodan čovjek živi i stvara u slobodi i demokratiji. Kasnije su to porušili krvavi ratovi na tlu bivše Jugoslavije. Crna Gora je na sreću u mnogome od toga pošteđena i u Crnoj Gori je najviše ispoštovano ciljeva NOB-a. Mi ih i danas poštujemo i vrednujemo.

RSE: Da li danas prepoznajete određene društvene subjekte koji predstavljaju suprotnost ciljevima i idealima za koje ste se borili?

Sekulić: To se najviše prepoznaje u određenim političkim strankama. Ne moga da shvatim da u Crnoj Gori, kada treba da budemo svi jedno, u jednoj stranci, da se borimo za ukupne vrijednosti Crne Gore, imamo toliku podijeljenost. Lične ambicije i bogatstvo su dosta prisutni i opterećuju naše demokratsko društvo.

Od Drugog svjetskog rata i blistave pobjede nad fašizmom je prošlo više od 70 godina, pa mnogi koji su preživjeli rat, nisu uspjeli da dočekaju ovu godišnjicu.

Ipak, postoje borci Narodnooslobodilačkog rata koji su još uvijek među živima. Međutim, predsjednik SUBNOR-a Crne Gore, Andrija Nikolić, je premašio stotu i razgovor za radio bi bio suviše veliki napor za njega. Slično je i sa Vukicom Mićunović, koja se bliži stotoj. Dobra je okolnost da su iza njih ostala svjedočanstva, među kojima je i dokumentarni film TV Crne Gore iz 1975. u kom je narodni heroj Vukica Mićunović, između ostalog, govorila o sjećanjima na najteže trenutke iz partizanskog vremena.

"Sjećam se borbi oko Grahova, kada su komandiri i komesari određivali patrole, kada su mnogi mladići govorili – Druže komandire, ne mogu više da hodam! Ja u toj formi, takvu iznemoglost nisam osjećala. Počela sam u te mladiće da sumnjam, da to nije kukavičluk ili strah. Međutim, u jednu patrolu pošli smo Marko Đurićković i ja. Tada mu je bilo 20 godina. Bio je jak i izdržljiv. Mene se činilo da može trojicu nositi u zubima. Kako smo se iz patrole vraćali, išli smo niz jednu padinu. Sjeo je u jednom momentu i rekao - Ja više ne mogu. Meni su obje noge ispod koljena u grčevima. Tek tada sam povjerovala tim mladićima i shvatila da se ne radi o strahu, da se ne radi o sabotaži, već da su prosto iscrpljeni usred napora, gladi i nespavanja. To su bili dani kada je u redovima NOB-a bilo i kolebanja, kada su otpadali oni koji nisu bili spremni na najteže napore", kazala je Vukica Mićunović.

Za vrijeme SFRJ, pobjeda nad fašizmom, kao tekovina Narodnooslobodilačke borbe je bila pažljivo njegovana i u vezi sa tim nije bilo dileme.

Raspadom Jugoslavije, nestala je i dominacija komunističke ideologije, pa je došlo i do pokušaja prekrajanja istorije i prevrednovanja uloge raznih pokreta na jugoslovenskom prostoru, koji su sarađivali sa fašističkim okupatorima.

Ipak, nisu svi izgubili istorijski kompas, pa i danas ima ljudi koji su se kasno rodili, da bi u Drugom svjetskom ratu bili partizani, ali su prihvatili vrijednosti proistekle iz Narodnooslobodilačke borbe.

Novinar Dragan Mitov Đurović koji, ne samo da je prihvatio te vrijednosti, nego je i aktivan u SUBNOR-u, kao generalni sekretar ove organizacije, govori o okolnostima u kojima je od najranije mladosti čvrsto utemeljen na tekovinama borbe protiv fašista u Drugom svjetskom ratu.

"Iz našeg doma je 13. jula 1941. godine, sa dvije jabuke, jednom puškom i nešto metaka, otišao stric Blažo i istoga dana poginuo. Rođen sam nešto kasnije, ali svijetli ideali borbe za slobodu, u kojoj je učestvovao moj otac i stric Blažo, obavezuju. Zato sam i ja ideale borbe protiv fašizma prihvatio kao svoj životni kredo. Da bi čovjek bio čovjek mora biti prvo antifašista. Uvijek treba imati u vidu da nikada Crna Gora, u svojoj istoriji, nije imala 70 godina mira, nikada nije bilo da tri generacije budu bez rata, da zemlja bude bez krvi. Tome treba zahvaliti partizanima, Josipu Brozu Titu, koji je bio na čelu partizanskog pokreta, i svakako, onome što se stalno zaboravlja, a to je ljudima koji su nakon Drugog svjetskog rata izgrađivali jugoslovenske prostore, svakako i crnogorske. Rečenica - Za ideale ginu budale - nije kredo i ne može nikako biti kredo, ni moje, ni naših, ni budućih generacija jer bez ideala nema budućnosti", zaključuje Dragan Mitov Đurović.

XS
SM
MD
LG