Dostupni linkovi

logo-print

Višegrad: Sjećanje na civile stradale na Bikavcu


Mjesto gdje je stajala kuća Mehe Aljića, FOTO: genocideinvisegrad.wordpress.com

Mjesto gdje je stajala kuća Mehe Aljića, FOTO: genocideinvisegrad.wordpress.com

U srijedu je obilježena je 20. godišnjica jednog od najužasnijih zločina koji se dogodio u višegradskom naselju Bikavac. Milan Lukić, vođa srpske paravojne jedinice 'Beli orlovi' i njegovi vojnici, u kući Mehe Aljića zapalili su 70 Bošnjaka, mahom žena i djece. Samo je Zehra Turjačanin preživjela, dok je njena porodica svirepo ubijena. Lukića je zbog ovog, ali i drugih zločina Haški tribunal osudio na doživotni zatvor. Pred Sudom BiH za spaljivanje civila na Bikavcu se sudi Oliveru Krsmanoviću.

Dok su pripadnici paravojne jedinice srpskih snaga zvanih 'Beli orlovi' gurali mahom žene i djecu u kuću Mehe Aljića, na Bikavcu u Višegradu, pljačkajući ih prethodno, žrtve, njih oko 70, nisu ni slutile da će skončati u najstrašnijim mukama.

U kuću su ugurali i Zehru Turjačanin. Za njom i njenu majku, dvije sestre od devet i 26 godina i dvoje sestrine djece stare dvije i šest godina. S njima je i snaha sa sedmogodišnjim sinom. Vrata barikadiraju, kako žrtve ne bi mogle pobjeći, utvrdiće sedamnaest godina kasnije Haški tribunal.

„Sve izlaze su blokirali teškim nameštajem, a vrata garaže naslonili na vrata, kako bi sprečili begstvo. Na kuću su pucali, bacili bombe u kuću i tako je zapalili. Svedoci se živo sećaju užasnih krikova ljudi u kući.“

I krici i zgarište još su živi u sjećanju komšija.

„Puši se, gori na sve strane. Ovde sam prilazila terasi. Sve sam to gledala svojim očima.“ „Dobro se sjećam –jer sam to udisala, od kosti, od mesa.“

Zehra, i sama ranjena gelerima i već u plamenu, pokušala je sa mlađom sestrom Aidom pobjeći sa lomače. Svjedočeći pred Sudom u Hagu, Zehra je opisala užas i patnje koje je prošla.



Iako s teškim povredama koje su ostavile doživotne posljedice, želja da upozori druge na to šta ih čeka vodila ju je u spas.

Prva ju je vidjela komšinica Višnja Ustamujić koja je prvi put ove godine pojetila stratište, te napravila put od crvenih ruža kuda je Zehra uspjela pobjeći.

„Kad smo je vidjeli - to je strašno, strašno. Nigdje mesa, nigdje kože. Samo kost. Dlake nijedne, ni trepavice, ni obrve. Ni uha nijednog nema“, sjeća se Ustamujić.

Na suđenju vođi jedinice Milanu Lukiću, koji je osuđen na doživotni zatvor, ovu tragediju Tribunal je opisao kao jedan od najgorih primjera nečovječnih postupaka jednog čovjeka prema drugom.

U kući je bila i porodica Esada Tufekčića, njegova supruga Džehva, jednogodišnji sin Ensar i petogodišnja kćerka Elma. Nikada im nije došao na grob jer su ostaci i kuće i žrtava uklonjeni i ni do danas se ne zna gdje su.

„Ja sam bio preko Drine, ali nisam znao da tu baš gori moja porodica. Nisam mogao zamisliti da može tako čovjek da počini takav zločin. Danas dan, poslije svega toga, niko ništa ne zna. Kao da nisu izgorjeli, kao da nisu bili tu“, kaže on.

Za zločin na Bikavcu pred Sudom BiH sudi se Oliveru Krsmanoviću kojeg se tereti da je u to vrijeme bio s Lukićevom grupom. Kao i na Tribunalu u Hagu, i ovdje je od strane Tužilaštva podcrtana sva brutalnost ovog zločina.

„Glasna muzika koja se prolamala iz automobila srpskih vojnika oko ove kuće nije mogla nadglasati krike, vrisku i plač ljudi koji su se jedan po jedan pretvarali u žive buktinje.“

Kuća Mehe Aljića u kojoj su civili spaljeni poklonjena je porodicama žrtava s namjerom da se napravi memorijalni centar.
  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada 'Global Human Rights Award' i Unije novinara BiH 2003. godine.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG