Dostupni linkovi

logo-print

Veličković: Umjesto ozbiljne nauke imamo ideologiju


Nenad Veličković

Nenad Veličković

Profesor Nenad Veličković otvara jednu zanimljivu priču o zloupotrebi umjetnosti u ideološke svrhe. Nekada prošle godine, zajedno sa Gorčinom Dizdarom, unukom velikog pjesnika Maka, objavio je on-line izdanje zbirke „Modra rijeka“. Ne istoimene pjesme, nego i zbirke koja je zapravo bila i posljednje Makovo djelo. Zbirka je objavljena 1971. godine. Poslije toga bio je još jedan reprint i više nije bilo zanimanja izdavača. Istovremeno, pjesma je svrstana u zbirku „Kameni spavač“, gdje je potpuno promijenila štošta u vezi sa jednim od najvećih dostignuća bosansko-hercegovačke poezije. U čijem je interesu zbirka „Modra rijeka“, sistematski ignorisana i usmjeravana mutnim tokovima – razgovaraćemo sa Nenadom Veličkovićem.

RSE: U 2013. godini je objavljeno on-line izdanje zbirke „Modra rijeka“ i ta činjenica je prošla bezmalo neopaženo u našoj kulturnoj javnosti. Kao da se ponavlja ignorancija od četiri decenije prema pjesmi i zbirci koje su jedna vrsta lične karte naše kulturne baštine?

Veličković: Vjerujem da je tako i mislim da bi se moglo i lako objasniti zašto je tako.

RSE: Zbirka je objavljena 1971. Bio je jedan reprint naredne godine i poslije više ni jedan. Pojelo ga vrijeme. Kažu da zbirka ne postoji, čak ni u fondaciji Mak Dizdar?

Veličković: To je meni Gorčin rekao, međutim i tada je to rekao sa rezervom zato što se te knjige nalaze na raznim stranama i on ih nije ni tražio detaljno. I on i ja smo zaključili da bi bilo prosto nevjerovatno da to nije sačuvano ili ostalo u kućnim bibliotekama, negdje u porodici. Ono što je važnije je da nije lako dostupna u bibliotekama i da je vrlo često nema. Pretraživanja u kobisu je pokazalo da ih ima pet ili šest u BiH.
RSE: Pjesma „Modra rijeka“ je, doduše u nešto izmijenjenom obliku, zakamuflirana u velikoj i glasovitoj zbirci, „Kameni spavač“. Izgubila se kao nekakva ponornica u jednom posve novom kontekstu, sa nešto drugačijim značenjem, i što je najvažnije, drugačijom porukom?

Veličković: „Modra rijeka“ se pojavila u „Kamenom spavaču“, jer je tada ona vjerovatno Maku Dizdaru u tom kontekstu trebala ili mu je pomagala da nešto na taj način uvjerljivo i dobro izrazi. Ona se, prema tumačenju, koje sam ponudio u pogovoru ovog on-line izdanja, zapravo otključava i mnogo lakše čita u kontekstu Odiseje i uopšte te antičke tradicije.

RSE: Ovaj esej, u izrazu koji je poslije došao kao pogovor ovom izdanju, zaista moćne zvučnosti, nije, čini mi se, nimalo uzbudio ideološki monolit u vezi sa jednostranim čitanjem Maka Dizdara?

Veličković: Nije, ali to stvarno ne iznenađuje. Zapravo na mnogim mjestima možete, ako se samo time pozabavite, vidjeti da je jedan od načina kojim vladajuća ideologija odgovara na argumente koji su dobri, u stvari ignorisanje i tih glasova i tih argumenata. Čovjek bi naravno očekivao da u nekom prostoru nauke, ako već možemo govoriti o tome, ljudi bave Dizdarom, njegovim opusom i uopšte književnošću. Čovjek bi očekivao da će na tako izgovorene argumente, oni koji misle drugačije ili koji su radili drugačije, ponuditi neko objašnjenje ili kontra argumente, ili da će ući u neku raspravu ili polemiku sa željom da se stvarno razriješi ta stvar. Bojim se da u tom smislu mi nemamo ni ozbiljnu nauku, odnosno da je na mjesto ozbiljne nauke došla ideologija i da ona u stvari drugim metodama brani svoje pozicije i drugim metodama zastupa njene istine.

RSE: Za šta je ljudima, zapravo preovlađujućem dijelu ove intelektualne elite u BiH, ma šta se iza toga krilo, potreban Mak Dizdar kao pjesnik i svojevrsni tumač bogumilske tradicije, a odbacuje se njegovo evropsko iskustvo i njegovo pjevanje zasnovano na Homerskoj tradiciji?

Veličković: To sam u nekoliko tekstova, na raznim mjestima, pokušao da objasnim. Vjerujem da je razlog taj što su književnici, ne samo Mak Dizdar i ne samo književnici u bošnjačkoj književnosti ili tradiciji, vrlo potentan materijal za oblikovanje mitova i onih nekih zajedničkih sjećanja ili simbola koji su važni za jedan kolektivni identitet. Ovo sa Makom Dizdarom i sa piscima na novčanicama, sa mauzolejima na brdima, su sve stvari koje nemaju veze sa književnošću, nego imaju veze sa nacionalizmom koji književnost koristi da bi sebe legitimisao i da bi preko književnosti pridobio sljedbenike i glasače koji će mu davati legitimitet. U tom smislu i književna djela i književnici imaju funkciju danas. U tom smislu je i Mak Dizdar selektivno pročitan i selektivno protumačen i iskorišten u formiranju i jačanju jednog kolektivnog identiteta, pri čemu su i književnost i čitaoci sigurno na gubitku.

RSE: Sve bih lakše shvatio kada bi se radilo o nastojanju grupe marginalaca, efemernih ideologa, ali tako su stvari tumačili vodeći intelektualci, filozofi i teoretičari književnosti. Čak su se i u ediciji „Slovo o Maku“, koje je prije nekoliko godina objavila fondacija Mak Dizdar, na istom poslu našli ljudi koji ni u kom slučaju ne ašikuju sa ovim bogumilskim akcentom, naprotiv, ali svi su apstrahirali od postojanja zbirke „Modra rijeka“?

Veličković: Mislim da za to opet postoji par objašnjenja. Jedno je da neki ljudi za tu zbirku nisu ni znali. Prosto im je promakla. Mak je umro 1971., zbirka se pojavila tada i vjerovatno je njegova smrt i stvari koje su se tada događale, a koje nisu baš imale veze sa književnošću, odvukle pažnju na drugu stranu. Nakon njegove smrti još je jednom potpuno ista knjiga izašla u reprintu, Svjetlost je bila izdavač, mislim 1973. godine u Mostaru.

Ljudi su vjerovali da je to kompilacija ili da je to samo naslov za izbor nekih Makovih pjesama, a da to nije posebna zbirka na kojoj je radio sa sviješću da radi zbirku koju je komponovao tako da bude jedna vrlo koherentna cjelina. Mislim da je to jedan razlog zašto ljudi nisu u svoja čitanja „Modre rijeke“ uključili zbirku u kojoj ta pjesma ima vrlo jasno mjesto i u kojoj se ona, uz pomoć drugih pjesama, čita na prilično lak način.

Drugi razlog je da su oni, koji su za to znali, odlučili da prosto Maka iskoriste na način koji je bio odgovarajući njihovim kulturnim ili političkim ambicijama i projektima. To je nešto što bih ja mogao da ponudim kao objašnjenje.

RSE: Možda ću previše uprostiti, ali imam osjećaj da se u krajnjem sve podređuje onoj dubioznoj natuknici koja „Modru rijeku“ identificira kao Sirat-ćupriju?

Veličković: Moj interes za pjesmu „Modra rijeka“ je krenuo iz mog rada na čitankama. Tada sam prvi put u stvari naišao na tako ponuđeno tumačenje i tada mi je postalo preiritantno to pojednostavljivanje poezije i zloupotreba književnosti u obrazovanju. To mi je izgledalo vrlo proizvoljno i onda sam krenuo u neko malo istraživanje, prvo da vidim da li zaista ima osnova za tvrdnju da se „Modra rijeka“ može vezati za Sirat-ćupriju. Shvatio sam da nema.

Srećom sam imao u svojoj biblioteci tu knjigu iz 1971. odnosno 1972., drugo izdanje. Kada sam pročitao tu knjigu, tražeći odgovor na to pitanje, otvorila se „Modra rijeka“ na način koji je ni ja prije nisam čitao. Sve te pjesme u zbirci su u stvari u suglasnosti sa „Modrom rijekom“ i one objašnjavaju nju i ona najavljuje njih. Cijela ta zbirka, naravno ne bukvalno, ali na jedan vrlo Makovski način, je ispjevana Odiseja prepričana i uvedena u novi kontekst. Tako da je meni to čitanje „Modre rijeke“ bilo jako uzbudljivo i u stvari ideja da se ta zbirka vrati čitaocima i da im postane dostupna je rezultat tog čitalačkog zadovoljstva i otkrića „Modre rijeke“ u tom kontekstu.

RSE: Kada sam prvi put čitao ovaj esej „Čahurenje Maka“, bio sam istinski potresen načinom kako ste poentirali i dosjetkom kako se sve ono što se radi oko toga vodi ka tome da Mak ne bude cvijet, nego čahura ispunjena opijumom. Metafora je lako čitljiva, ali kao da nikoga nije lecnula. Sugeriše li i to kako je kurs čvrsto zauzet i da ništa izvanjsko ne može pomjeriti ovu ideološku barikadu?

Veličković: Nisam pesimista u tom smislu. Prosto se sjećam da se ideologije mijenjaju i da generacije ne žive sa drugim generacijama u miru i sreći. Vjerujem da će doći vrijeme kada će neka nova generacija ovdje, tražeći prostor za sebe, odbaciti neke zablude u kojima mi sada živimo. Čini mi se da je jedan od poslova kojim se akademska zajednica može baviti i kojim bi se mogli baviti i pisci jeste da se sačuvaju informacije i da se sačuva alternativa onome što trenutno pada vrlo arogantno i bahato. Činjenica je da su, i ta knjiga prije svega, a onda i pogovor o toj knjizi, i vidljive i dostupne i da će sigurno nova generacija nailaziti na zbirku i na njeno tumačenje. To može pomoći da pobjeda ove ideologije, koja se sada čini upitnom, konačnom i definitivnom, ne bude takvom.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG