Dostupni linkovi

logo-print

Uz Međunarodni dan izbjeglica: Krov nad glavom jedina želja


Izbjegličko naselje Trudbenik

Izbjegličko naselje Trudbenik

I danas, dvije decenije nakon što su počela raseljavanja na ovim prostorima, u Crnoj Gori žive ljudi sa statusom izbjeglice. Prema posljednjim podacima u Crnoj Gori ih je oko 16.000. Najviše sa Kosova, 11.000, a 5.000 iz drugih država bivše Jugoslavije, BiH i Hrvatske. Četvrtina nije predala zahtjev za rješavanje svog pravnog statusa, a za njihov smještaj izgrađene su prema podacima UZI-ja, 1.154 stambene jedinice, uz pomoć međunarodnih organizacija.

I danas je Crna Gora, prema izvještajima UNHCR-a, u odnosu na broj stanovnika prva u Evropi po broju raseljenih lica na svojoj teritoriji. Na Međunarodni dan izbjeglica govorimo o tome kako žive i sa čime se svakodnevno suočavaju.

Radmila Koprivica je 1993. godine prošlog vijeka izbjegla iz Sarajeva. I danas, kao i u prvim izbjegličkim godinama sa sinom živi u neuslovnoj baraci nikšićkog naselja Trudbenik koje je isključeno sa elektro mreže:

“Možete zamislite kada sam pošla iz Sarajeva sa jednom kesom u ruci, bez ičega drugog. Evo me i danas u naselju Trudbenik jedina ostala bez stana koji su dobili sve ostale izbjeglice. A koliko sam samo puta tražila kredit za nešto da radimo nikada nijesam mogla dobiti. Kao sin je sposoban za posao i ja onda na to nemam pravo“, pirča nam Radmila Koprivica.

Iako Koprivice imaju regulisan pravni status u Crnoj Gori- Radmilin sin sa diplomom pravnog fakulteta ne može da nađe posao:

“On je stranac sa stalnim naseljenjem u Crnoj Gori i ta dokumenta nam ne omogućavaju ništa. Da on može da dobije posao ja bih bila sretna majka. Mi sada živimo od penzije 200 eura, plaćam struju i živimo od toga“, kaže Radmila.

Svih ovih godina su, priča Radmila, teško živjeli, ali nijesu bili gladni:

“Nijesam bila gladna, bile su ovdje narodne kuhinje. Ljudi su kuvali koliko su mogli da kuvaju i niko nije bio gladan. Nije bilo hrane u izobilju ali gladi nije bilo. Što se mog mogućeg povratka tiče, ja sam se mogla vratiti da sam imala uslove i da nije sve devastirano i uništeno na Grbavici gdje sam živjela.“

Tokom godina se, kaže Radmila, mijenjao samo broj barake u kojoj su stanovali i redni broj na listi čekanja za izbjeglički stan ali isti im je uvijek izmicao, kaže Radmila:

“Uvijek je neko treći bio preči od mene, kao uvijek se promijeni nešto i uvijek neko dođe na moje mjesto na listi. Toliko sam bila puta izigrana i evo dokle sam došla. Vjerovatno je trebala jaka veza a je nijesam imala."

Danas ova 75-ogodišnja Sarajka ima dvije želje:

“Da dobijemo krov nad glavom i da mi sin dobije posao, da ima neki normalan život jer sam ja svoje završila.“

Sve izbjegličke priče liče jedna na drugu, kaže nam Bojana Pudar kojoj je rat još kao desetogodišnjoj djevojčici prekinuo školovanje u rodnom Mostaru. Izbjegla je sa porodicom u Nikšić i tu je već 21 godinu. Nastavila je školovanje i udala se, razvela i danas sa osmogodišnjim sinom živi u sobi od osamnaest kvadrata jedne barake u naselju Trudbenik, bez struje:

“Ne znam, vjerujte ne volim ni da se sjećam toga. Ja sam ovdje u nekoj prostoriji od 18 kvadrata, vidite da curi na sve strane. Primam 64 eura materijalne pomoći i sami znate koliko se dana od toga može preživjeti. Radim ponekad kada ima nešto sa strane samo da bih njemu obezbijedila osnovne uslove. A meni ako se nađe“, priča Bojana.

I danas, dvadeset godina poslije, u Crnoj Gori ima status raseljenog lica što joj otežava život, a posebno traženje posla. Bio joj je oduzet i matični broj:

“Ja sam jedan slučaj u milion slučajeva da mi je matični broj izbacivao identitet muške osobe. Pitala sam se da li sam se uopšte i rodila jer me nigdje nije bilo i sada treba ponovo da vadim papire nanovo da bih predala za ličnu kartu sa statusom stranca sa stalnim naseljenjem“
, navodi Bojana.

Bojana želi krov nad glavom i posao da bi mogla da hrani svoje dijete i da ga školuje, a sa ukusom gorčine, priča Bojana, živi svih ovih godina jer joj je nateže padalo to što je, kako kaže, gdje god da je krenula bila diskriminisana:

“Kojoj sam se god instituciji obratila kada bi vidjeli onu plavu izbjegličku kartu, to javno kažem, svako pravo mi je bilo uskraćeno. Nikada ništa nijesam uspjela dobiti samo zato što sam izbjeglica. Puno sam puta pokušala da se zaposlim ali ništa. Samo što nijesu govorili da su nam i školu oni završili a ne mi, da smo se zaposlili na njihova radna mjesta i da smo im sve mi uzeli”
, konstatuje Bojana.
  • 16x9 Image

    Lela Šćepanović

    U radio novinarstvu od studentskih dana 1997. Sarađivala sa brojnim radio i TV redakcijama, ali se najduže zadržala, šesnaest godina, u redakciji crnogorskog Montena radija. Za Radio Slobodna Evropa, kao dopisnica iz Nikšića, radi od 2008. godine. Od januara 2014. radi u birou RSE u Podgorici.

XS
SM
MD
LG