Dostupni linkovi

logo-print

Uz Međunarodni dan djece ulice: Život na rubu opstanka


Nehrudin Čikarić

Nehrudin Čikarić

Hiljade djece u BiH svakodnevno prosi na ulicama, po kafanama, restoranima, velikim tržnim centrima. Danas, na Međunarodni dan za djecu ulice, upozoreno je još jednom da je takve djece svaki dan sve više. Ona u BiH nisu zakonski zaštićeni, i prepuštena su sama sebi. Već tijekom prve godine života počinju prositi, a nešto starija djeca ili su natjerana da rade ili skitaju. Alarmantna je činjenica danas iznesena u Tuzli da ova djeca sve češće postaju žrtve trgovine ljudima. Neke su djevojčice dospjele u Francusku kao žrtve organiziranog kriminala. Na sve to bosanskohercegovačke institucije šute.

Osamnaestogodišnji Nehrudin Čikarić do svoje pete godine bio je dijete ulice. Ulica mu je bila život, tu je spavao i hranio se. Nije bio sam - imao je prijatelje koje je također upoznao po gradskim parkovima. O tom razdoblju života nerado priča:

„Na ulici kad si ne znaš ni šta ćeš, možete udariti bilo šta, nikad ne znaš kakvo je stanje. Svakoga koga vidim znam kako mu je i pomognem koliko god mogu. Prije većinom nije bilo toliko loše koliko je sad. Sad je lošije nego prije. Sad i oni koji su imali nemaju. A ja - svašta sam radio.“

Nehrudin je danas volonter u udruženju „Zemlja djece“ u Tuzli koje okuplja upravo djecu sa ulice. Jedan je od najboljih matematičara u školi, a najveća strast mu je nogomet:

„Direktorica nas je primila - ja, u mene sestra, bilo nas je dosta, došli smo u udruženje i tako sam je upoznao. Bilo je sve super kad sam došao - igrali smo se, učili nešto, baš super bilo. Sad sam i volonter ovdje, pomažem nastavnici jer znam dobro matematiku i oko toga pomažem.“

Sabalhajrudin Suljagić preko noći je ostao na ulici prije pet godina. Sa 18 godina morao je napustiti dom za djecu bez roditeljskog staranja i tako ostao bez krova nad glavom. Pet godina se snalazi po ulicama Tuzle. Sabalhajrudin, koji danas ima 22 godine, dobro zna šta je biti dijete ulice. Beskućnik je postao zbog manjka sreće. U ratu je ostao bez roditelja, postao ratno siroče, prepušteno društvu na brigu:

„Prošao sam najgore zime, borio sam se kako znam. Bilo je dobrih ljudi, pomagali su mi. To ne bih vam mogao opisati. Stvarno. Hvala Allahu da sam ostao normalan, inače to je za poluditi. Jedan dan spavaš, deset ne spavaš. Ne bih vam znao objasniti.“

Ulica je najveće zlo

Indira Čaškić

Indira Čaškić

Na tisuće je djece u BiH koja prose, prepuštena su ulici i potpuno su zanemarana, prvo od svojih roditelja, a onda od cijelog zakonskog sustava. Mehmed Beganović iz Svatovca nam kaže da djeca iz njegovog mjesta uglavnom prose ili rade teške poslove:

„Od svojih sedam, osam godina krenu da rade, da se bore sa roditeljima, da prose, da rade teške poslove koje rade roditelji, da skupljaju željezo da bi preživjeli, da imaju komad hljeba u kući. Nije bitno da li je to dijete, da li je muško, žensko, mora da rdi da bi imalo za danas i za sutra.“

Indira Čaškić majka je troje djece i teško je oboljela. Živi gotovo u potpunoj neimaštini, ali svoju djecu samo sklanja s ulice. Kaže, ulica je najveće zlo:

„Ja ne šaljem, niti bih dala djeci da prose. Djeca su mi odlični đaci, pohvale donose iz škole. Nekad im nemama za sendviča dati. Pogledam mnoge ljude koji gone djecu da prose. Znam ženu koja radi u bolnici, muž joj radi u termoelektrani - ona istjera djecu da prose kod kipova, koja ima stvarno sve u životu. To je sramota. Ja ih imam troje. Kuhaću im žare ako treba, ali mi neće sjesti na ulicu da prose. Ništa me nije stid. Stid me slagati, prevariti i ukrasti. Samo ne dam na ulici da mi budu.“

Djeca ulice sve češće su žrtve trgovine ljudima. Njihove vođe pod krinkom udaje prave ebiznis od djevojčica i izvode ih iz BiH, kaže nam Amir Bašić koji s ovom djecom svakodnevno radi u Udruženju “Zemlja djece”. Neke su djevojčice seksualno iskorištavane, a dječaci su prisiljeni na težak rad, neprimjeren njihovom uzrastu:

Amir Bašić

Amir Bašić

„Mi trenutno imamo informacije da je preko 15 porodica izašlo iz zemlje i još uvijek se nije vratilo u zemlju iako su prošla tri mjeseca. Mi sarađujemo sa ministarstvima sigurnosti i za ljudska prava i izbjeglice, međutim međudržavna saradnja, odnosno mehanizam koji bi trebao da pokriva građane ove zemlje gdje god se nalaze ne funkcioniše i trenutno je upitna sudbina tih roditelja i djece.“

U Francuskoj su nedavno čak i identificirane djevojčice s ovog područja koje su preko rada na ulici postale žrtve organiziranog kriminala, kaže nam Bašić:

„Mi smo ostvarili u tu svrhu saradnju i sa jednom francuskom organizacijom i identifikovali smo veliki broj djevojčica s ovog područja koje su bile dio zloglasne grupe Hamidović koja je pljačkala tamo po metroima i prosila i na ta način obezbjeđivala sredstva za organizatore tog prosjačenj. Sve su te djevojčice tamo nelegalno.“

Bez obzira na alarmantne podatke o djeci koja su potpuno zanemarena i ne znaju što je igra niti škola već samo što je rad i prosjačenje, brojni zvaničnici, koji pod imenima zagovornika ljudskih prava primaju enormno visoke plaće, nikada nisu uspjeli uticati da u BiH donese zakon koji bi ovu djecu zaštitio i sačuvao od zla kojem su izloženi.
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

XS
SM
MD
LG