Dostupni linkovi

logo-print

Uz 40 godišnjicu ALU u Sarajevu: Umjetnost ne poznaje granice


Amela Hadžimejlić Kečo

Amela Hadžimejlić Kečo

Navršava se tačno 40 godina otkad je počela sa radom Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu. Tim povodom u glavni grad BiH doći će dekani svih srodnih institucija u regionu kako bi učestvovali na velikom simpozijumu o razvoju likovne umjetnosti i potpisali protokl o budućoj saradnji i umrežavanju likovnih akademija. O svemu ovome razgovaramo sa dekanesom slavljenicom Amelom Hadžimejlić Kečo.

RSE: Da krenemo sa manifestacijama uz 40 godina postojanja, šta ste zapravo planirali uz prolavu?

Hadžimejlić Kečo: Akademija planira 30. 10. 2012. obilježiti simpozijumom Umjetnička scena i edukacija u poslijeratnom periodu, potpisivanjem sporazuma sa umjetničkim akadamijama i fakultetima likovnih umjetnosti iz BiH i cijele regije i velikom izložbom nastavnika, saradnika i studenata Akademije na kojoj će biti predstavljeni radovi od 2000. godine pa do dana. I još, 31. 10. počinje otvaranje SOS festivala dizajna koji studenti organizuju sami pod nazivom Studenti organizuju Sarajevo.

RSE: Odmah sa sam od sebe nameće ovaj simpozij posvećen likovnoj umjetnosti u BiH. To dosad nismo ni imali, čini mi se?

Hadžimejlić Kečo: Ovo će biti prvi put da se problematiziraju stvari vezane za likovnu umjetnost, ne samo za likovnu nego za umjetnost uopšte, na našim prostorima i odnos prema umjetnosti, umjetničkoj edukaciji. To će biti prvi put u poslijeratnom periodu da imamo mogućnost da prodiskutujemo o tome, da izložimo svoja mišljenja, da ukažemo na neke nedostatke i možda da otvorimo neka nova pitanja i damo neke odgovore koje do sada nismo mogli imati konkretizovano.

RSE: Šta se krije iza ovog sporazuma o saradnji, zapravo iza pokušaja jedne vrste umrežavanja akademija?

Hadžimejlić Kečo: Umjetnost ne poznaje nikakve granice. Umjetnost je nad svim vrstama podjela, koje su i na etničkom principu i na geografskom itd. Mi međusobno svi se dobro razumijemo i često smo vezani da djelujemo zajedno i da izlažemo zajedno. Ovo je samo jedan način na koji ćemo mi i na papiru potvrditi ono što mi već živimo. Sporazumi koje ćemo potpisati povodom 40-ogodišnjice Akademije su sporazumi o razmjeni studenata i nastavnika, o pomaganju, o zajedničkim izložbama, zajedničkim projektima, zajedničkom djelovanju na prostorima bivše Jugoslavije i na internacionalnom nivou. A također veoma je bitno što ćemo potpisati sporazume i sa svim umjetničkim akademijama sa teritorija naše države, znači širokobriješkom akademijom, banjalučkom i akademijom u Trebinju, jer mi do sada nismo imali zvaničnih nikakvih kontakata i saradnji. Naši studenti su zajednički izlagali na mnogim izložbama i učestvovali u mnogim projektima - međutim, institucije kao institucije nisu imale ozvaničenu takvu vrstu saradnje.

RSE: Meni se čitava ova priča oko ove velike saradnje doima kao podsjećanje na osnivačke dane vaše akademije. Onomad su, kad je otvarana, ovdje došli profesori i iz Ljubljane, iz Zagreba, iz Beograda, donijeli različita likovna i neka druga iskustva. Na toj dobroj tradiciji, na tom jedinstvu različitosti vi ste gradili vlastiti identitet.

Hadžimejlić Kečo: U periodu od osnivanja pa sve do početka rata 1992. godine Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu je bila veoma cijenjena likovna akademija i specifična u odnosu na druge, tadašnje jugoslovenske institucije. To je jedna od njenih osobenosti. Pogotovo u tom periodu se najviše ogledala u jednoj vrsti otvorenosti za različite pristupe. Bila je nova, mlada akademija i neopterećena je bila nekim strogim, unificiranim akademizmom u odnosu na ove akademije sa dužom tradicijom. A ipak je bila veoma zahtjevna i imala široko postavljen nastavni plan i program. Bila je za studente iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Na naše prijemne ispite su dolazili zbilja, ja sam student ove akademije, sa mnom u klasi, ja sam bila jedina iz Sarajeva, studirali su studenti iz Osijeka, iz Splita, iz Crne Gore itd. Bila je otvorena, znači, za različite ljude, za različite poetike. I skoro sva emininentna imena bivše države iz svih umjetničkih oblasti, i arhitekture i dizajna i teorije i historije umjetnosti, su dolazili da predaju na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Takva vrsta nastave - to je ono što je temelj naše akademije, na čemu smo zasnovani - je umonogome doprinijela tome da naši tadašnji studenti sada djeluju kao priznati umjetnici, profesori, dizajneri, ne samo na ex-Yu prostoru nego i u Evropi i u svijetu.

RSE: Da se konačno vratimo našem 40-ogodišnjaku. Šta se sve danas studira, koliko, zapravo, ima odsjeka?

Hadžimejlić Kečo: Akademija ima šest odsjeka. To su grafika, vajarstvo ili skulptura, slikarstvo, nastavnički odsjek, grafički dizajn i produkt dizajn. Pored tih obalsti, naši studenti imaju mogućnost da u okviru izbornih predmeta, koje im nudimo, odaberu određene grupacije predmeta koje će slušati i pohađati iz oblasti multimedije, fotografije, pedagoške grupe predmeta.

RSE: Da li je vaš način rada u saglasnosti sa zahtjevima bolonjskih prinicipa? Ima dosta visokoškolskih institucija koje su u očiglednom nesporazumu.

Hadžimejlić Kečo: Inače, studirati na akademiji i prije rata je bilo vrlo slično bolonjskom principu studiranja, a reći ću vam i zašto. Zato što mi radimo sa malim grupama studenata, što je inače princip Bolonje. Zatim, kod nas su također na neki način bile već zastupljene te vrste razmjena itd.

RSE: A da li ono što zovemo šira društvena zajednica prihvata vašu kadrovsku ponudu? Pretpostavljam da ne mogu svi svršeni biti vrhunski likovni umjetnici, ne mogu živjeti isključivo od prodaje vlastitih djela. Ima li posla za vaše studente?

Hadžimejlić Kečo: Ovdje možete biti vrhunski umjetnik sam sebi. Možete se jedino potvrditi u Evropi ili u negdje u svijetu - ovdje više niko ne vrednuje umjetnike ni na koji način - ni materijalno. Više niko niti kupuje slike, grafike, skulpture. Nemaju potrebu jednostavno ljudi za tim zato što je takvo okruženje, takva je sredina, tako je sve postavljeno da se više ne cijeni, ustvari, uopšte bavljenje likovnom umjetnošću. Rijetko se ko u današnje doba odlučuje da ima status slobodnog umjetnika zato što bi umro od gladi. Naši studenti ipak se uspijevaju koliko-toliko zaposliti s obzirom na da im mi pružamo jednu širu vrstu edukacije. I onaj način na koji mi njih educiramo im je također dobra podloga za bavljenje i drugim nekim poslovima.

RSE: Mene još zanima pitanje saradnje sa drugim institucijama kulture, recimo sa galerijama, ali istodobno i sa drugim obrazovnim institucijama, sa Filozofskim fakultetom npr., njihovom Katedrom za istoriju umjetnosti – jer čini mi se da u BiH aposlutno ne postoji likovna kritika, prema tome ne može biti ni bilo kakve ozbiljne valorizacije vašeg rada.

Hadžimejlić Kečo: To je naša najveća boljka, ovo zadnje što ste rekli vezano za likovnu kritiku. Ja sam nedavno razgovarala sa jednim svojim poznanikom i u razgovoru sam mu rekla:“Meni je najgore u ovom našem današnjem društvu što likovna kritika ne postoji.“ On se nasmijao i rekao mi:„Pa nije valjda da je to najgore.“ A ja sam mu rekla:“Meni jeste, pošto je likovna umjetnost moje životno opredjeljenje i ja živim ovdje.“ U stvarno mogu reći da je to istina.“ Nismo valorizirani ni na koji način. Niko više niti piše. Ja bih čak voljela da se nekad susretnem sa nekom negativnom kritikom, to bi mi bilo najdraže. Ovo što se i napiše je sve u smislu naručenih tekstova – kao kad pravite izložbu onda naručite tekst, platite nekoga da vam napiše nešto o vama, i to je uvijek afirmativno. Nedavno sam imala priliku slučajno na interentu da nađem jednu kritiku moje izložbe i tako sam se prijatno iznenadila da je neko ko mene ne poznaje uopšte lično doživio moju izložbu na svoj način i to iznio u javnost. Međutim, moja sreća je kratko trajala zbog toga što ta osoba nije sa područja BiH.

RSE: Znači, likovni umjetnik mora pobjeći negdje vani, kao Danica, kao Lejla, kao Šoba, da tamo dobije neko priznanje da bismo ga mi ovdje priznali?

Hadžimejlić Kečo: Hoću da vam kažem, ni medijski to više nije interesantno. Naši nastavnici izlažu na mnogim internacionalnim izložbama, zovu nas kustosi iz Evrope, ali kome mi to da kažemo, kome da se pohvalimo tim? Jedino da sami plasiramo informacije u medijima – evo izlagao smo ovdje, dobio sam ovdje nagradu - jer to niko ne prati.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG