Dostupni linkovi

logo-print

Uspješan posao mladih Tuzlaka: Američki san i u Bosni


Tuzla je nekada bila industrijsko središte bivše Jugoslavije. Međutim, zbog inih loših privatizacija zvuk mašina postao je prava rijetkost. U tvornicama je sve manje radnika, a na zavodu za zapošljavanje TK je 100.000 nezaposlenih - grad veličine Zenice. Međutim priča o trojici mladića koji su željeli promijeniti tu crnu statistiku bolja je strana surove bh. svakodnevice. Sami su odlučili dovesti jednu europsku tvornicu u Tuzlu i pokazati zašto su bosanskohercegovački radnici toliko cijenjeni u svijetu.

Davor Divković, Edin Kamberović i Melis Žiško prije četiri godine ostali su bez posla u jednoj tuzlanskoj tvornici. Ta tvornica je, kao i mnoge druge, počela gasiti dio po dio svoje proizvodnje. Sasvim slučajno stupili su u kontakt s menadžerima jedne austrijske ugledne tvornice trakcionih sustava. Sve što su ponudili bila je pamet, počinje svoju priču Melis Žiško:

„U to vrijeme, kad smo mi to radili, ja sam bio nezaposlen. Prošla su dva ili tri dobra konkursa gdje sam mogao aplicirati za posao, čak sam imao problema sa suprugom što se ne prijavljujem, a nemamo para. Eto, nešto mi je govorilo da bi ovo trebalo da bude ono pravo.“

Tamošnje poslodavce uvjerili su da se trakcioni sustavi mogu jednako kvalitetno, a mnogo povoljnije proizvoditi u Bosni i Hercegovini. Davor Divković danas je administrativni menadžer u novoj tvornici koju su stvorili:

„Jedan gospodin iz naše firme u Austriji nas je kontaktirao i rekao da im se svidio naš plan i naše ideje i da bismo mi vrlo brzo mogli krenuti u realizaciju tog projekta", kaže Davor Diković.

Iako ih do tada nikada nisu vidjeli, austrijski poslodavci su ovoj trojici mladića ukazali povjerenje, što se i Edinu Kamberoviću, menadžeru za kvalitetu, tada učinilo nevjerojatnim.

„Nemate šta izgubiti, sjedite kod kuće, ništa ne radite, kukate ili – krenete za poslom i pokušate nešto uraditi. Ko je vrijedan i ko hoće da radi – kako radite i kako se trgate, narod to vidi, i cijeni, i neko vam pruži ruku za pomoć, neko vam ponudi halu za pomoć. Tako se to jedno na drugo nadogradilo", priča Edin Kamberović.

U samo nekoliko mjeseci pronašli su prostor, otkupili dio tvornice nekadašnjeg HAK-a, uposlili jedanaest radnika i krenuli s proizvodnjom.

„Naravno, kao u svakoj priči i američkim filmovima, morate imati cilj i usmjeriti se na cilj i ići prema tome. Nema se druge. Mora se nešto i žrtvovati u životu. Same od sebe stvari ne dolaze", naglašava Edin.

Danas, četiri godine poslije, u tvornici Trasys Bosnia radi 115 uposlenih čiji je prosjek 32 godine.

„Svaki projekat je povezan s određenim rizicima. Mi uopšte nismo imali pojma da će to izaći na tako nešto. Na početku smo mislili da krene neka firmica sa osam, deset, dvadeset radnika. Neku konkretnu ideju nismo imali, a pogotovo ne da ćemo za četiri godine imati 115 zaposlenih radnika, da ćemo praviti dvjesto-tristo hiljada proizvodnih sati godišnje, što je za naše uslove stvarno odlično", kaže Davor.

Tamo gdje problem postoji, kaže nam Melis Žiško, on se odmah rješava:

„Ne treba odustajati. Treba zapeti i plivati uzvodno i ustrajati u onom što ste zacrtali. Uspjeh će sigurno doći.“

Da se ideja Davora, Edina i Melisa pokazala dobrom pokazuje činjenica da je izvoz ove tvornice stoposto orijentiran prema zapadu.

„U Austriju prvo, onda širom svijeta – od Južne Amerike, Sjeverne Amerike, Evropu – Njemačku i Francusku, Španiju, Englesku...“, nabraja Edin.

Dijelovi za tramvaje koji voze svjetskim metropolama ovdje su proizvedeni. Vjetrenjače koje su sve popularnije u svijetu pravile su ruke tuzlanskih majstora.

„Za 2013. planirano je oko 3.500 komada statora, rotora", kaže Davor.

Godine pred njima još su uspješnije, a radnici kažu:

„Kad imate posao na kojem radite bez pritiska, uz redovna i dobra primanja, dobar menadžment – nema brige za budućnost. Sad nam je – mašala! Da bogdo ima više, bilo bi nam svima bolje.“

„Najbitnija stvar u svemu je da se redovno plaćaju zdravstvo, doprinosi za PIO, da imaš na vrijeme platu i da imaš radno vrijeme. Sve prekovremene sate, ako treba da se odradi ponekad, zavisno od obima posla, odrade se i budu plaćeni i prikazani na platnoj listi.“

„Osjećam se ponosno da se nešto proizvedeno u Bosni vozi po svjetskim šinama.“


Davor, Edo i Melis u samo četiri godine svakodnevnim razvojem uspjeli su pomesti i kinesku konkurenciju. A kada ih pitate za krizu, samo se nasmiju i u čudu pitaju: Kriza? Što je to uopće?
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG