Upotreba otrovnih plinova u Siriji ne može ostati nekažnjena

Bliski istok posljednjih dana je ponovno ušao u fazu nestabilnosti i nesigurnosti. Sukob u Siriji poprima stravične obrise zbog upotrebe kemijskog oružja, u Iraku gotovo dnevni bombaški napadi, Egipat je na rubu građanskog rata, sukobi iz Sirije preljevaju se prema Libanonu.

Upotreba otrovnih plinova u sukobu u Siriji, upozorava Paddy Ashdown u "Timesu" ne može ostati nekažnjena.

„Ono što se događa u Damasku je izazov za našu humanost, ali i uopće sistem međunarodne pravde“, upozorio je Ashdown u autorskom tekstu.

Bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini naglašava da ukoliko međunarodna zajednica jasno ne stavi do znanja da neće tolerirati upotrebu oružja za masovno uništavanje, posebno otrova za ubijanje nevinih civila, tada će ionako „lomljiva struktura međunarodnog prava koje smo mukotrpno gradili posljednjih 20 godina biti uništena, a upotreba oružja za masovno uništavanje će biti sve češća“.

Iskusni britanski diplomat, političar, kao i nekadašnji vojnik, smatra da je korištenje diplomatskih sredstava uvijek mnogo korisnije od onih vojnih, ali za pravu odluku važna je istina.

Ashdown je svijestan da su dokazi o zločinu vrlo krhki i da brzo nestaju.

„Možda je puna istina već izvan našeg dosega, ali važno je da UN dođe do istine. Političari se ne bi smjeli igrati generala. Naš je posao da odredimo što je potrebno, a ne da odlučujemo o akciji“, dodaje Paddy Ashdown.

Nekadašnji predstavnik međunarodne zajednice u BiH smatra da Zapad mora shvatiti i granice vlastite moći.

„Neki ističu - pogledajte Bosnu nakon Srebrenice. Možda na neki način ima sličnosti, ali daleko je više razlika. Situacija u Siriji je kompleksnija i posljedice u geostrateškom pogledu mogu biti daleko veće nego je to ikada bio slučaj s Bosnom“, napisao je Ashdown.

Od vremena rata u Bosni i Zapad se prilično promijenio, naglašava Ashdown.

„Irak, Afganistan i ekonomska kriza oduzeli su nam i moralnih i vojnih kapaciteta kakve smo imali tada. Intervencija poput one u Bosni i na Kosovu, ne samo da sada nije mudra, već je i iznad naših mogućnosti, ali i naše glasačko tijelo ne bi bilo oduševljeno intervencijom“, smatra britanski političar.

O njegovom mišljenju najrealnija je opcija – zajednički dogovor, u kojem bi sudjelovali i Rusija i Kina.

„To neće biti, ni jednostavno, a ni ugodno, ali važno je imati i potporu UN, jer u suprotnom uništila bi se i pozicija UN“, zaključuje Paddy Ashdown u autorskom tekstu koji objavljuje „Times“.

Mead: Situacija opasnija u Siriji nego što je bila u Afganistanu

Prilike na Bliskom istoku i američku politiku prema tom dijelu svijeta analizira i Walter Russel Mead, profesor na Barg Collegu u New Yorku i urednik u mjesečnom magazinu Američki interesi.

U eseju koji je objavio „Wall Street Journal“ on tvrdi da se američka strategija prema Bliskom istoku pokazala neuspješnom.

„Strategija Obamine administracije je bila dobro smišljena, pažljivo izrađena i dotjerana. Nažalost, nije uspjela“, smatra profesor Mead.

Plan je bio jednostavan, pojašnjava on.

„Sjedinjene Države su trebale raditi s umjerenim islamističkim grupama, kao što je Erdoganova stranka u Turskoj, ili Muslimansko bratstvo u Egiptu, i očekivalo se da će one dodatno demokratizirati regiju, unaprijediti ekonomiju i društvo, i postepeno izbrisati ono što je tjeralo pojedince u fanatizam i terorizam,“ objašnjava ovaj sveučilišni profesor.

No, to i nije bilo baš tako, iako upoređuje Erdogana sa Bismarkom u odnosu na Mohameda Morsija u Egiptu.

Po njegovu mišljenju aktualna američka administracija je potcjenila činjenicu o „vitalnosti i prilagodljivosti terorističkih grupa i njihovih ćelija“. Smrt Osame bin Ladena je bio jak udarac, ali Al Qaeda je i dalje snažna u Afganistanu, Pakistanu, a teroristički pokreti u Libiji, Maliju, sjevernoj Nigeriji, Siriji, Iraku, Jemenu i drugdje su u usponu.

Profesor Mead piše da je Obamina administracija s punim pravom zabrinuta zbog troškova moguće intervencije u Siriji, no propustila je da ranije procjeni kolika je cijena ostajanja po strani.

„Kako se rat širio, humanitarna kriza je postajala sve veća, vjerska mržnja je jačala, te doprinosila etničkom i drugim oblicima čišćenja. Nestabilnost se preljevala iz Sirije u Irak, Libanon, pa čak i Tursku. Problemi su se usložnjavali kako je rat trajao, i iz dana u dan postalo je teže, ali i skuplje intervenirati“, upozorava Walter Russel Mead u „Wall Street Journalu“.

Ovaj sveučilišni profesor upozorava da je situacija opasnija u Siriji, nego što je bila u Afganistanu s mudžahedinima.

„Sirija je srce regije i širenje džihada moglo bi značiti pravu katastrofu i umjesto što se umanjuje opasnost od terorizma, predsjednik Obama bi morao pripremiti javnost da predstoji duga borba“, preporučuje Mead.