Dostupni linkovi

Preminuo Kristofer Hičins


Kristofer Hičins
Kristofer Hičins
Kristofer Hičins, novinar, esejista, pisac, i jedan od najkontroverznijih svetskih kritičara društva umro je u 62. godini života u Hjustonu.

Autor je nekoliko knjiga, između ostalog “Bog nije veliki: kako religija sve zatruje” (God Is Not Great: How Religion Poisons Everything), koja je 2007. bila svetski bestseler. Pisao je za monge svetske novine i časopise.

Autor je, takođe, knjiga o širokom spektru pitanja, počev od podele Kipra preko Tomasa Džefersona do angloameričkih odnosa. Poznat je po oštrom kritikovanju Henrija Kisindžera, Bila i Hilari Klinton i Majke Tereze.

Hičens je u mladosti bio gorljivi levičar, ali se distancirao od te ideje krajem osamdesetih zbog blage reakcije njegovoh dotadašnjih zapadnih istomišljenika na pojavu militantnog islama.

Do kraja života je ostao vatreni zagovornik američke invazije Iraka 2003. godine i politike Džordža Buša u "borbi protiv terora", zbog čega je učestvovao u brojnim javnim polemikama sa mnogim bivšim prijateljima i kolegama.

Hičins je između ostalog pisao i o ratu u BiH i krivio je administraciju Klintona što nije uradila više kako bi pomogla ljudima u ovoj zemlji, a kritikovao je i svoje kolege govoreći da podržavaju režim Slobodana Miloševića.

U intervjuu koji je dao Johannu Hariju, Hičins je govorio da je rat u Bosni nešto što je promenilo njegove poglede na vojnu intervenciju i rekao da nikada nije ni pomislio da će u Evropi videti logore, mučenje civila, masovna ubistva i silovanje žena.

"To je bilo vreme kada je mnogo ljudi govorilo 'Ne treba da se interveniše, samo ćemo pogoršati stvari' ili 'Ne treba da se interveniše, mogli bismo destabilizovati region'. A ja sam mislio - destabilizacija fašističkih režima je dobra stvar", kazao je on.

On je tvrdio da se tadašnja Jugoslavija bori između multietničkog društva koje zastupa Alija Izetbegović, fašističkog režima Miloševića koji zagovara etnički čistu zemlju, kao i da mu je Franjo Tuđman podjednako mrzak kao i Milošević.

Hičins je dao intervju RSE u decembru prošle godine kada je govorio o izazovima savremenog doba.

U opsežnom intervjuu Hičins je govorio o tome ko su danas revolucionari, pesimizmu Lešeka Kolakovskog prema transformiciji komunističkih društava, da li su identični istočni komunistički i zapadni imperijalistički greh, zašto je guranje Iraka protiv Irana (1980-ih) od strane Vašingtona jedna od najpokvarenijih igara u novijoj istoriji državništva, zašto je dobro što su SAD supersila, a ne neko od njihovih rivala.

RSE: Šta vas je privuklo revolucionarnoj politici?

Hičins: Ja sam rođen 1949. To znači da je 1968. bila idealna godina da se nađem na univerzitetu i postanem uvređen i besan zbog mnogih stvari: pre svega rata u Vijetnamu, ali ne samo zbog toga. Bio sam nezadovoljan, kao i mnogi drugi, dosadnom postratnom - delimično socijaldemokratskom politikom, delimično konzervativnim konsenzusom. Stoga je, u izvesnom smislu, sama raznorodnost pa i konfuznost u značenju reči revolucija, bila za mene privlačna. No, više od bilo čega drugog, osećaj za istoriju ponekad podstiče na akciju. Osećao sam da smo ušli u revolucionarni period.

Ukratko: odbacivanje crnačkog stanovništva u SAD – često i uz nasilje – vekovnog ropstva. Zatim, zbacivanje demokratske vlasti u Grčkoj od strane vojne hunte koju je štitio NATO. Komešanje širom Latinske Amerike, koja je dugo neka vrsta dvorišta američke imperije.

A, onda, kako je godina prolazila, sve jača društvena pobuna skoro da je srušila De Golovu Petu republiku – koja je inače trebalo odavno da okonča svoj vek.
U Poljskoj i Čehoslovačkoj se mnogo toga zanimljivog događalo. Bilo je jasno šta se zbiva i onima koji su nas smatrali trockistima, a koji smo podržavali tradiciju levičarske opozicije staljinizmu. Neki smatraju da su to bile revolucionarne godine poput 1848, ili 1917-8. To ne zvuči preterano. Kasnije sam shvatio da je to bio kraj dugog uticaja evropske levice.

RSE: Kada se danas govori o revolucijama, šta pod njima podrazumevate?

Hičins: Za mene su revolucionari oni ljudi koji pokušavaju da svrgnu teokratski režim Islamske republike u Iranu, izlažući svoje živote u borbi protiv veoma okrutnog režima. Ti revolucionari nastoje da pronađu pogodniji oblik upravljanja tako starom civilizacijom kao što je persijska – a koju je ukaljao ovaj klerikalni fašistički režim.

Revolucionari su i oni koji sa sve većim uspehom teže da stvore autonomnu oblast ili čak nezavistan Kurdistan na severu Iraka – što je već izazvalo komešanje u Siriji, Turskoj, Iranu i drugde među najstarijom manjinom na Bliskom istoku koja je izložena represiji. Reč je o najvećem narodu u svetu koji nema sopstvenu državu. To je pitanje koje je mnogo starije i u neku ruku uverljivije nego palestinsko.

Ceo intervju možete pročitati OVDE.

VOA: Hitchens o ratu u BiH

VOA: Hitchens o ratu u BiH

Tom Gjelten, američki novinar i ratni izveštač koji je ujedno i autor dvije knjige o ratu u Bosni i Hercegovini, razgovarao je sa Džeilanom Pećanin, urednicom programa Glasa Amerike na bosanskom jeziku, o angažmanu Christopehar Hithcensa u vezi rata u BiH:

Christopher je bio briljantan čovjek, briljantnog uma. On je bio novinar koji je mene, moram priznati, činio skromnim. Tako brzog, britkog i oštrog uma da sam jednostavno znao da se nikad neću moći s njim nadmetati. Njegovo razumijevanje historije, ideja, literature, bilo je takvo da je u tren oka mogao imati spremne krajnje sofisticirane argumente u diskusiji. To je bio stvarno zapanjujući um, ne znam nikoga drugog kao što je bio on. Njegova sposobnost da stvori stvarno komplicirane argumente u vrlo kratkom vremenu bila je impresivna. Moram reći još nešto: ono što je ustvari bilo najimpresivnije kod Christophera bilo je to da je njemu to sve išlo tako lako. Sjećam se kad bismo po čitavu noć vani bančili i ja bih bio posve iscrpljen i otišao kući, u krevet, a on bi otišao u svoj stan i napisao neki briljantni esej za magazin. Njemu je to išlo tako glatko.

Nikad nisam bio s Christopherom u Bosni, ali smo se upoznali upravo zbog Bosne. Ja sam napisao članak za magazin New Republic, 1993. godine, fokusiran na optužbe da su Bošnjaci namjerno inscenirali bombaške napade na vlastiti narod kako bi pridobili simpatije svijeta. Istraživao sam to prilično u dubinu i ustanovio da su te optužbe bile posve krive i bez ikakvih dokaza. Takve su tvrdnje bile nuđene kao argument i opravdanje da ostatak svijeta ne bi trebao intervenirati u Bosni niti uzeti za ozbiljno ono što se tamo događalo. Napisao sam članak za New Republic, Christopher ga je pročitao i dopao mu se. Nazvao me i pozvao na večeru. Razgovarali smo za večerom i čitavu noć o Bosni. On je bio blizak mnogim ljudima iz Bosne. U vezi sukobs u Bosni Christopher je bio vrlo emocionalan. Jedna od stvari o njemu je da je uvijek bio snažno pokretan emocijama o dobrom i zlom. To mu je bilo stvarno važno. Nije bio ideolog, niti je gledao na sukobe u ideološkim kategorijama; on je jednostavno stvari gledao kroz prizmu pravog i krivog. Sukob u Bosni za njega je bio duboko uznemirujući na moralnoj osnovi, tako da se snažno angažirao i bio jedan od zapadnih pisaca koji su najglasnije govorili o tom pitanju.
XS
SM
MD
LG