Generacije mladih današnji dan - 25 maj, obilježavale su kao svoj dan, slaveći svoju poziciju u društvu i rodjendan doživotnog predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita. Tito je umro, Jugoslavije više nema a mladi se sve manje okupljaju, zauzimajući marginalnu poziciju društvenog posmatrača.
Omladina Crne Gore, zajedno sa omladinom sa područja bivše Jugoslavije, 25-ti maj decenijama je obilježavala kao svoj „Dan Omladine“ i Titov rodjendan, a što je kulminaciju imalo u tradicionalnom sletu na stadiionu JNA i uručivanju štafete Josipu Brozu. Slavila se jedna zemlja, veličao njen lider ali i značaj međusobne solidarnosti, ispjevane u kovanici o bratstvu i jedinstvu. Sa nostalgijom o tim vremenima govori Marko Perković, generalni konzul SFRJ u Tivtu, koji insistira da se i dalje oslovljava sa druže.
“Sve one težnje, želje, stremljenja, napori, vizije, jedan neponovljivi socijalistički moral, elan, sve je bilo smješteno u toj štafeti, koja je simblizovala i bratstvo i jedinstvo i zajedništvo.“
Prvi koji je primio štafetu nakon Titove smrti bio je Miodrag Vuković, tadašnji predsjednik Jugoslovenske omladine, sada istaknuti političar vladajuće DPS, sa višegodišnjim stažom. Šta mu je prva asocijacija na ondašnja vremena i ulogu mladih u socijalističkom društvu?
“Prvo čega se ljudi, koji su živjeli u to vrijeme, mogu sjetiti jeste makar pokušaj, a ja bih rekao i dovoljno uspješan, da se i kroz vrlo promišljenu institucionalnu formu pokušaju identifikovati, štititi i unapređivati prava i interesi mlade generacije.“
No, umjesto raznih insitucionalnih udruživanja i šarolikog aktivizma, mladi u Crnoj Gori odavno su se povukli u svoje domove, sa inertnošću i gotovo nonšalancijom prateći društvenu stvarnost. Razlog za to je njihova sve teža ekomonsko-socijalna situacija, zbog čega se omladina reformskog pokreta URA odlučila za organizovanje protestne šetnje, kaže nam koordinator Luka Rakčević.
“Dan mladosti se zaista jeste slavio i simbolično se nosila štafeta u čast maršala Tita. Plašim se da danas mladi ljudi sve češće nose radnu knjižicu u rukama. To jeste veliki problem.“
Govoreći o mladima nekada i sada, Marko Perković u prvi plan stavlja elan, energiju i viziju i ideale, koji su odlikovali socijalističku omladinu, a čega danas nema.
“Težište razvoja naše socijalističke zajednice je bilo upravo na omladini. Ona je imala perspektivu i perspektiva te države je bila vezana za omladinu. Nažalost danas omladina nema perspektivu, pogotovo ne sjajnu. Danas su potpuno drugi kriterijumi vrijednosti koji su nametnuti omladini. Znači, nekada je bilo sramota slagati i ukrasti, a danas je sramota nemati.“
Miodrag Vuković, pak, nije saglasan sa tezom o apatičnosti i dezorijentisanosti mladih u Crnoj Gori, koji sve manje kritički promišljaju svoje vrijeme. Ne misli ni da je njihova sudbina zaglavljena u raljama partitokratskog društva, u kome nijesu važni stručnost, znanje i sposobnost, već pripadanje nekoj partiji i naklonjenost određenoj politici.
“Mladi su i danas aktivni i vidljivi su i artikulisani njihovi interesi, onoliko koliko je razvijen ukupan društveni život. Ne vidim da sadašnji sistem nešto posebno favorizuje ili pak suspenduje, generacijski pak gledano, interese jednih ili drugih. I kroz partije se na, manje ili više valjan način, iskazuju opšti društveni interesi, pa i interesi mlade generacije“, konstatuje.
Luka Rakčević zaključuje, međutim, kako se mladi u Crnoj Gori ne smiju miriti sa situacijom u kojoj se nalaze i sa pozicije posmatrača moraju preći na poziciju sudionika, koji utiču na vlastitu budućnost i perspektivu društva čiji su dio.
“Omladina se zaista nalazi u položaju jedne amorfne, nezainteresovane, apatične mase, koju ne dotiču problemi sa kojima se susrijeću njihovi sugrađani i njihova generacija. Dakle, naša perspektiva kao mladih ljudi, jeste borba za golu egzistenciju, bolji položaj eksploatisane i osiromašene klase koju čekaju nagomilani dugovi. Dan mladosti se slavio onda kada mladi jesu imali budućnost, dok danas preko 11.000 visokoškolaca čeka posao na birou rada“, zaključuje Rakčević.
