Dostupni linkovi

logo-print

Razglednica iz najstarije barske slastičarne: Ukusi orijenta


Smokvice, smokve sa orasima, grčke i rolovane baklave, kadaif, tulumbe - to su ukusi najstarije slastičare u Baru, čije izvorne orijentalne recepte čuva familija Karađuzović. To su kolači iz vremena Turske, bez hemije, kojoj je danas u poslastičarstvu sve podređeno, priča nam Bajazit Karađuzović. Slastičar preko pola vijeka, preporučuje da probamo jedinstveni kolač na ovom dijelu primorja - sultan sudžuk, koji se pravi od šećera, meda, bjelanaca, oraha i čokolade.

"Ima jedna anegdota, kada je tu u posjeti bio ministar odbrane Turske. Došao je sa našim tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Jusufom Kalamperovićem i vojnim atašeom iz Beograda. Obišli su Stari Bar, i kada su prolazili pored naše slastičare pitam mogu li da ih počastim sultan sudžukom. Tada se gost iz Turske silno iznenadio, kaže prošao je svijet, ali niđe nije naišao na taj stari turski kolač. E, kažem ja, nema sultana, pa nema ni sultan sudžuka!".

Kolači Karađuzovića imaju moć da vas transportuju kroz vrijeme, u djetinjstvo odvode crvene jabuke u šećeru ili Redžepovi bomboni, obojeni prirodnom bojom i aromom. Još se jedino u Jedrenu u Turskoj prave takvi, na istim mašinama kao u Baru, od prije II Svjetskog rata. U vremeplov starobarske poslastičare staju i kutije od cipela u kojima su stranci nosili kolače kao najdraži suvenir iz Bara.

"Tada smo imali samo strane goste. Najviše Njemaca, Norvežana, Engleza. Čekali su red u našoj slastičari na trideset dvije hoklice. Ali tada, sedamdesetih godina, nije bilo ambalaže, pa smo koristili kutije za cipele, oblagali ih finim papirom i celofanom, i punili kolačima. Turisti su bili oduševljeni".

Ambalaže je danas promijenjena, ali je ostalo isto zanimanje stranaca za jedinstvene poslastice Karađuzovića. I ne samo stranaca. Zarad ukusa Orijenta, Karađuzovići imaju stalne mušterije Budvane, Petrovčane, Podgoričane. A za Starobarane je njihova slastičara jedno od kultnih mjesta za ispijanje jutarnje kafe jer, za razliku od modernih poslastičara gdje gost ima kontakt jedino s konobarom, kod Karađuzovića ćete već pri prvoj posjeti postati stalni gost. Ovdje se ispija turska kafa sa šećerom u kocke, uz razgovor, natenane, s osmjehom. I s pričama iz kojih saznate mnogo više o Starom Baru nego iz turističkih brošura. Tako se život grada oslikava i kroz priču o tome kako su Karađuzovići od trgovaca postali poslastičari.

"Došlo je do bankrota. Karađuzovići su bili otkupili svu smokvu od Ulcinja do Igala, dvanaest vagona. Šest vagona je trebalo da ide za Beč, a ostatak za Zagreb. Ali, udarilo je jugo, sva smokva se ucrvljala, sva je propala, i sve se bacilo. Otac mi govoraše da je to vrijeđelo petnaest hiljada zlatnih napoleona, to su onda bile ogromne pare. Tako su Karađuzovići bankrotirali i 1934. odlučili da se bave poslastičarstvom", priča Bajazit.

Na naše pitanje hoće li se nakon njegove penzije nastaviti tradicija najstarije slastičare na crnogorskom jugu, Bajazit Karađuzović je sjetan:

"Moja đeca jesu u ovom poslu, ali nisam siguran da će to učiniti i moja unučad. Ipak se te generacije udaljavaju od starih zanata, hoće da se školuju, a i ovo je dosta težak posao. Jeste da danas postoje razne mašine za kolače, ali za najbolje recepte uvijek ima nešto što mora odraditi ruka i oko. Zato mislim da smo na izmaku sa ovom tradicijom".

  • 16x9 Image

    Jasna Vukićević

    Dopisnica RSE od 1999. godine. Sarađivala sa više crnogorskih i regionalnih medija. Po obrazovanju profesorica engleskog jezika i književnosti.

XS
SM
MD
LG