Dostupni linkovi

logo-print

Prije nekoliko dana prestižna nagrada Alexandar Langer dodijeljena je Udruženju Adopt iz Srebrenice koje okuplja mlade različitih nacionalnosti koji žive u ovom gradu. Od kraja rata mnogi od njih zajedno žive i rade, izgrađuju mir i povjerenje među ljudima, ali i uče druge da i nakon teških međunacionalnih konflikata ljudi su ti koji kreiraju svoju budućnost. Daleko od politike žive zajedno i shvaćaju da je čovjek na čovjeka, bez obzira na nacionalnost, jednostavno upućen.

Bekir Halilović rođen je 1993. godine u Srebenici. U Srebrenicu s vratio odmah nakon rata i danas tamo živi. Dok razgovaramo s njim na njemu je majica na kojoj piše "Napravljen u Srebrenici". Kaže često je nosi jer osjeća ljubav i vjernost prema svom gradu kojeg su mnogi napustili. Od prvog dana je u organizaciji Adopt Srebrenica.

„Mnogo ljudi, koji su rođeni u tom prelijepom gradu, od njega su se udaljili. Žive negdje drugo dok je njihov grad ostao potpuno sam. Mi pokušavamo da kroz Adopt nadjačamo i nadživimo tako što ćemo početi tamo gdje se stalo prije dvadeset godina“, rekao je za RSE Halilović.

Nemanja Zekić je predsjednik Udruženja Adopt koje je prije nekoliko dana dobilo nagradu Alexandar Langer. Nagradu su dobili jer već godinama u ovom malom gradu kojeg je zadesila najveća tragedija ikada žive zajedno i izgrađuju Srebrenicu. Pred njima je, kaže Nemanja, budućnost, ali još uvijek su zarobljeni između te budućnosti i pošlosti.

„Ta prošlost je toliko breme i kao da se ponavlja svaki dan. Mi u Srebrenici to najbolje znamo. Mi moramo da je živimo svaki dan. S druge strane, mladi kao mladi. Imaju svoje želje, baš kao i mladi iz Australije i mladi iz Njemačke. Mladi žele da žive punim plućima, ali ih se sputava. Oni ostaju u jednom vakumu. Nedavno smo čuli kako se živi suživot. Istina, možda u Tuzli. Ali u Srebrenici se živi bolje nego u većini bh. gradova. Mi smo uspjeli izgraditi nešto u što ni sam nisam vjerovao. Međutim obeshrabruje me kada na nekim od svojih ptovanja vidim koliko mladi imaju pogrešne stavove koji se često graniče sa fašizmom. I ne samo to što ih imaju već vrlo često nisu spremni ni da ih mijenjaju. S njima je teško ući u dijalog“, priča Nemanja.

Neprihvatanje poraza

Srebreničanka Valentina Gagić, također iz Adopta, nam kaže da je suživot ono što se podrazumjeva pa se pita zar je i za to potrebno dodjeljivat nagrade i priznanja.

„Ja se pitam jesmo li mi zaslužili nagrade. Zar to ne bi trebao biti jedan obrazac življenja. Međutim, poslijeratne okolnosti dovele su da je BiH opterećena brojnim nacionalnim podjelama. Mi želimo pokazati da se može raditi i živjeti zajedno, da dijelimo neke vrijednosti koje su uvijek krasile ove prostore. Mi ne promovišemo suživot na način da idemo sad i pričamo i govorimo kako to treba raditi. Mi jednostavno živimo i dijelimo neke zajedničke vizije o BiH. To nas je u principu i ujedinilo“, kaže Valentina, koja je i jedna od osnivačica Adopta.

Nevena Medić je u Adopt došla prije tri godine.

„Kažu da je Adopt grupa procesa. Ja sam te procese shvatila kao lični proces. Jer je bilo jako teško se lično suočiti s prošlošću i otvoriti platformu dijaloga i razumjevanja. Mislim da generacije koje su rođene u ratu i neposredno nakon rata su imale problem s identitetom i sa spoznajom šta se to desilo u BiH u tom periodu. Ja sam lično prošla to kada sam se suočila šta se to desilo u Srebrenici. Sve što sam mislila da sam do tad znala je palo u vodu“, kaže Nevena.

Živjeti u Srebrenici, priznaju ovi mladi ljudi, nije lako, ali ne zbog onih koji tamo žive već zbog onih koji kroje politiku Srebrenice sa sasvim drugih adresa, daleko od srebreničkih.

„Mi u Srebrenici i naše cijelo društvo je pod stalnim pritiskom. Stranci dođu, dođu mediji, dođu političari, pošalju svoje poruke i onda ostave nama da mi živimo s tim. Krenula je Rezolucija, pa cijela ta fama oko Nasera Orića. To se sve svodi na nas. Mi s tim živimo. Ljudima zato nije lako. Znate li da desetine mladih napušta Srebrenicu. Jedan naš sugrađanin je otišao na Maltu. On nije otišao zato što mu Srebrenica ne nudi nikakve prilike, nego jednostavno on u svom životu nije želio pritisak niti je želio život pod mikroskopom“, ispričao je Nemanja.

Nije uvijek lako, posebno u Srebrenici, ali nikada ne bi nitko od njih prihvatio poraz i odustao. Kao svoju obvezu i misiju prihvatili su svoj grad koji je danas grad razičitosti i koji se još uvijek odupire politikama.

„Mi smo ustrajali, mi smo uspjeli. Što je rekao moj drug Nemanja mi ovo radimo iz čistog entuzijazma, jer mislimo da ovo treba raditi jer se vidimo u istoj zajedničkoj budućnosti. Zato što želimo da nastavimo život na onom komadu zemlje koji je većina nažalost zaboravila. Ali mi smo tu, u Srebrenici. Tu ima nade. Mi tu želimo da nastavimo i želimo da živimo. Ljudi se dijele na dobre i loše i nikako drugačije. Ovdje su dobri ljudi. Jer veliki je korak nakon svega što se dogodilo otvoriti svoje uši i naći razumjevanje jednih među drugima“, poručio je Bekir.

A život je zapravo razumjevanje, širenje mira, dijaloga i ljubavi prema svakom čovjeku. Adopt je danas ono zbog čega mladi iz Srebrenice kažu da je život i u njihovom gradu jednostavno lijep.

  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

XS
SM
MD
LG