Dostupni linkovi

logo-print

Učiteljica iz Tuzle: Čekala sam da djeca iz Srebrenice progovore


Sabira Mićanović

Sabira Mićanović

Djeca Srebrenice su u srpnju 1995. godine bježala iz svoga grada i kamionima stigli u vojnu bazu Dubrave u Tuzli. Neki su imali sreće pa su uspjeli doći s majkama. Mnogi su morali bježati, tako mali i nemoćni bez oba roditelja. S očajem i ogromnom boli stigli su u Tuzlu. Prihvatile su ih tuzlanske učiteljice koje su im tih dana bile jedina utjeha. Učiteljica Sabira Mićanović prvi put za RSE govori o susretu s tom djecom u srpnju 1995. godine.

Učiteljica Sabira Mićanović nikada neće zaboraviti poziv koji joj je upućen i vijest da je iz Srebrenice stiglo na tisuće djece:

„U početku su bili jako šutljivi. Rekla bih da su bili nedostupni. Sam moj odnos s njima bio je takav da su oni dosta polako počeli pričati. Njihova tuga i očaj bili su nemjerljivi. Izgubili su svi očeve i stariju braću. Bili su s majkama koje su uspjele ponijeti samo jednu vrećicu od kuće u kojoj nije bilo ni osnovnih stvari za život. Zato je ta bespomoćnost bila još vidljivija kod ljudi. Odrastao čovjek se makar nada, a za djecu je tada nada bila potpuna nepoznanica.“

Svaka riječ dobivena od njih, kaže učiteljica Sabira, bila je kao blagoslov. A onda su shvatili da bi najbolje bilo djeci dati papir i boje da sve što osjećaju iskažu crtanjem. Ti crteži i te boje i njima odraslima bilo je teško gledati. Svi bi zajedno tada plakali:

„Crn je bio i krov na kući. Crnim bojama su slikali ubijanje i gubljenje očeva. Sve je bilo crno. Nama je bilo strahota gledati kako mala djeca koja bi trebala crtati najradosnijim bojama, sve prikazuju u crnoj tehnici. Crtali su kao dim iz kuće, ali on je kuljao. Željeli su prikazati zapaljene kuće. U njihovim finim i pametnim glavicama ostale su zapaljene kuće, ubijanje, vezanje ruku. Vi to vidite na crtežu, gledate u te ranjene duše ispred sebe. I ne možete da ne suosjećate s njima“, kaže učiteljica

A nikada neće zaboraviti brata i sestru koji su također stigli u šatorsko naselje u Dubravama, a prije toga na pragu obiteljske kuće ubijeni su im i otac i majka. Njima dvoma jedina utjeha i oslonac bila je učiteljica Sabira

„Jedno je imalo jedanaest, a drugo devet godina. Voljela bih da ih sada sretnem. Oni su mi ispričali što im se dogodilo - da su im majku ubili na kućnom pragu, a oca su odveli na streljanje. Zamislite kako je kada vam to pričaju mala djeca. Oni su stalno crtali tu svoju kuću i svoje dvorište. Ja sam nakon nekoliko dana imala u porodici smrtni slučaj. Majka mi je umrla. I nije me bilo nekoliko dana. Kada sam stigla u Dubrave njih dvoje su tako snažno pritrčali meni i zagrlili me. Tada je jednostavno nešto provalilo iz njih. Nakon toga oni su počeli da boje svoje crteže. Namjerno kažem boje jer tu više nije bilo samo crne boje.“

A nakon dana tuge, patnje i šutnje djeca su konačno počela govoriti:

„Oni su jednostavno samo čeznuli za roditeljima. Tražili su ih i nadali im se. Nekako kao da su ih čekali. Očekivali su ih danima. Mnogo su im nedostajali. Govorili bi tako mali da se možda babo spasio“, prisjeća se učiteljica.

Iako je prošlo dvadeset godina i sva ta djeca danas su odrasli ljudi, učiteljica Sabira kaže taj rad sa srebreničkom djecom na nju je ostavio neizbrisiv trag i promijenio joj život

„To je meni teško opisati kako je izgledao taj prvi susret s tomd jecom. Mi smo došli da bismo formirali šatorska naselja u Dubravama, da bismo ih smjestili. A oni su svugdje oko vas i vi gledate u tu njihovu tugu koja je nemjerljiva. Ja sam sve to teško preživljavala i imala sam veliku empatiju prema njima i suosjećala sam.“

A djeca koja su stigla s majkama nisu mogla razgovarati jer majke su stalno plakale, a njihova tuga priča učiteljica Sabira djecu bi još više slamala. Takvi maleni i shrvanitražili bi je i molili da opet crtaju ili ponešto kažu

„Znate, mi smo od djece dobivali prave informacije. Djeca ne umiju da lažu, da nešto kriju. Sve što vide oni vama i kažu. Djeca nisu sklona izmišljanjima. Ja mislim da su ta djeca u meni onda vidjela snagu. Večina njih je veoma uspješna. Oni su završili visoke škole i voljela bih da ih sretnem samo da vidim jesam li ja tada uspjela izvršiti jedan ljudski zadatak – da im vratim nadu da žive“, kaže učiteljica.

Najveća vrijednost te djece je, kaže učiteljica, Sabira što oni nikada, bez obzira ne veliku tragediju, nisu osjećali mržnju niti potrebu za osvetom. U svojim obiteljima, već su bili naučeni na ljubav i na poštovanje prema svakom čovjeku:

„Oni jednostavno ne mogu da mrze. Niko se ne rodi da zna mrziti. Ja nikada nisam mrzila i to sam i na njih prenosila svaki dan i svaki trenutak – da ne zaborave, da pamte, ali da ne mrze i da nikada ne budu skloni tome da se sutra ponovi istorija“, poručila je Sabira Mićanović

Tuzla je bila grad gdje je stiglo na tisuće srebreničkih izbjeglica. Mnoge škole i Dom za djecu bez roditeljskog staranja bili su jedni i novi dom za djecu kojima su roditelji zauvjek odvedeni. Učiteljica Sabira nam je ispričala da se jedan dječak danima nadao mami i ispisivao njeno ime. Nikada ih, kaže ona, neće zaboraviti.

  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

XS
SM
MD
LG