Dostupni linkovi

logo-print

BiH treba škole koje nisu zasnovane na nacionalizmu


Nenad Veličković

Nenad Veličković

Deveti februar je Međunarodni dan obrazovanja, a obilježavaju ga zemlje članice UN-a. Svakoj državi, koja želi dobro svojim građanima, obrazovanje je priroritet i, ako ne glavno, a onda među glavnim strateškim pitanjima.

Međutim, u Bosni i Hercegovini ne postoji ni vizija ni strategija o čemu god da govorimo, pa tako ni za obrazovanje. Ili postoji, ali veoma opasna. Jer to nije obrazovanje kojem je u fokusu dijete nego prije svega politika sa nacionalnim predznakom. O tome za RSE govori Nenad Veličković, književnik i profesor na odsjeku za književnost naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

RSE: Analitički ste pratili udžbenike iz kojih uče djeca u osnovnim i srednjim školama u BiH, a o tome smo mogli čitati u kolumnama koje ste pisali, i pišete. Bili ste i dio ekspertne grupe koja je uradila analizu Nastavnog plana i programa za devetogodišnje obrazovanje u Kantonu Sarajevo, a važno je pomenuti da ste autor i urednik Školegijuma, on-lista za školsku praksu itd. Na osnovu vašeg angažmana u sferi obrazovanja, a pored nabrojanog, ima toga još, i ozbiljnih istraživanja koja ste radili kako biste opisali strukturu i karakter obrazovanja u našoj državi proteklih 15 godina.

Veličković: Moram vas malo samo ispraviti. Nisam stručnjak za sve udžbenike. Najviše sam se bavio čitankama, jer mislim da su one najveći problem i da se na čitankama vidi kakva je struktura BiH, da je u našoj državi obrazovanje podijeljeno praktično na tri odvojena, nezavisna sektora. Tim sektorima upravljaju nacionalizmi koji su na vlasti, i naravno da oni koriste školi da indoktrinirali djecu i da ih pridobili za svoje vrijednosti. To naravno matematika ne može pokazati, ali sadržaji čitanki mogu - i to je nešto čime sam se ja profesionalno bavio i dio on-line magazina za školsku praksu, Školegijum koji ste spomenuli, govori upravo o tome i daje niz dokaza u prilog ovome što sam rekao, tako da se može tamo to provjeriti.

RSE: I kroz analize koje ste radili u čitankama, a i na osnovu pokazatelja u Školegijumu, šta ste ustanovili o kvaliteti sadržaja tih udžbenika?

Veličković: Spomenuli ste ovu ekspertnu grupu u kojoj sam radi u proljeće i ljeto na poziv kantonalnog ministra. Ta radna grupa je pročitala jako puno i dokumenata i stranica nastavnog plana i programa za osnovnu školi, devetogodišnju -
Potrošili smo ogroman novac praveći taj program i obrazujući kao ljude za to i štampajući milione knjiga, a nismo ništa od toga morali jer je to bilo sve isto i prije.
negdje preko hiljadu strana ima taj nastavni plan i program. I ono što smo zaključili objavili smo na press konferenciji. Materijal je dostupan na više mjesta na internetu, poslan je u sve škole u kantonu, otvorena je javna rasprava koja je 20. januara zaključena. A nalazi su bili, zapravo, poražavajući. Mi smo prije desetak godina potpisali neke vrlo ozbiljne dokumente, obećali smo praktično međunarodnoj zajednici da ćemo promijeniti naš obrazovni sistem, da ćemo ga usaglasiti s evropskim standardima. Bolonja, recimo, na univerzitetu je dio toga. Ali onda se ispostavilo da to nismo uradili - jer bi jedna takva reforma vrlo ozbiljno uzdrmala privilegije koje na raznim nivoima imaju ljudi u obrazovanju.

RSE: Situacija je i dalje takva kakva je i bila, šta je sa reformom?

Veličković: Pa mislim da jeste. Evo ove godine se prave udžbenici za deveti razred i time se taj ciklus završava, ali problem je u tome što reforma nije napravljena ozbiljno. Problem je što reforma nije napravljena ozbiljno. Mi smo potrošili ogroman novac praveći taj program i obrazujući kao ljude za to i štampajući milione knjiga, a nismo ništa od toga morali jer je to bilo sve isto i prije. Suština te reforme trebala je zapravo da bude prilično revolucionarna u smislu da bi cijela škola trebala da bude usmjerena ka djetetu, da dijete bude u centru, da njegovi interesi budu prioritet, a ne interesi nacionalizma koji to dijete hoće da pridobije za svoje vrijednosti i obezbijedi svoj uticaj u ovoj zemlji u narednoj generaciji.

Ne možemo promijeniti školu dok ne promijenimo vlast

RSE: I ukoliko se stvari ne pokrenu s mjesta, kakve posljedice možemo očekivati na polju odgoja i obrazovanja, ali i u razvoju cjelokupnog društva?

Veličković: Ja nikakvu kataklizmu ne mogu obećati, ali biće nam isto kao i sad, možda malo gore. Ako smo zadovoljni s ovim kako je sad, onda ne bismo trebali Osnovna škola, ilustracija

Osnovna škola, ilustracija

mijenjati ni obrazovanje. Ali ako vidimo da stvari ne idu, da nam treba dvije godine da se ljudi prihvate posla, ljude koje smo izabrali da za nas nešto urade, ako vidimo da kad padne snijeg sve stane, a zapravo ne bi moralo, ako stalno čekamo da neko drugi za nas nešto uradi, ako smo nesposobni da u svojoj porodici ili u svom susjedstvu učinimo nešto za druge ljude, i ako nam je to dobro, onda mislim tako će ostati - i onda je takva škola dobra. Ali ja mislim da bi škola mogla da učini da se ljudi u tom smislu promijene, i to bi bile neke vrijednosti drugačije. Ne nacija na prvom mjestu, ne prošlost izmišljena, ne mitovi, ne drugi kao neprijatelj, ne fokusiranost na jezik kao obilježje identiteta koje nas razdvaja od nekog drugog, nego škola koja će nas učiti da sarađujemo, da komuniciramo, da kritički mislimo, škola koja će biti utemljena na nekim opštim, univerzalnim načelima, na altruizmu, a ne na nacionalizmu.

RSE: Je li imamo mi snagu za to? Je li vidite vi oko sebe ljude u obrazovnom sistemu koji bi mogli da pokrenu tako nešto bez obzira na politiku?

Veličković: Ja mislim da postoji volja, postoji neka snaga, ali kad kažete riječ snaga, onda naravno da postaje jasno da je snaga u onome ko je na vlasti i da on ima sve resurse, poluge, i da zapravo koliko god da ima ljudi koji bi nešto tu radili, oni ne mogu ništa jer nemaju pristupa tom polju. Oni mogu da prave te on-line magazine, eventualno da prave ozbiljne analize i da upozoravaju ljude na to,
I to je jedna od stvari koja me ispočetka zbunjivala, ali zapravo to su roditelji koji su prošli kroz istu takvu školu, ne znaju i nemaju potrebu za boljom i zadovoljni su sa ovakvom kakva je.
ali je činjenica da se stvar ne može promijeniti - ne možemo promijeniti školu dok ne promijenimo vlast. A vlast nećemo promijeniti zato što nas je uvijek toliko da ćemo takvu vlast birati, jer ona preko škole osigura glasove za sebe. Tako da u tom smislu nije neka prespektiva. I ja se tu mogu pouzdati možda dijelom, iako i to zapravo kad razmislim izgleda malo naivno, na neke pritiske izvana i da bi neki uslovi koje bi nam međunarodna zajednica mogla postaviti, da bi jedino to možda moglo učiniti da se ta...

RSE: Ali ipak ima načina. Pored ovog obrazovnog sistema koji određuje politika, vrlo je važno da se paralelno odvijaju i drugi sistemi koji indirektno, a nekad i direktno, mogu da utiču na obrazovanje...

Veličković: Na koje sisteme mislite?

RSE: Možda i nije sistem, ali postoje ljudi koji paralelno djeluju na polju obrazovanja, ukazuju na devijacije u aktuelnom obrazovnom sistemu i izlaze sa prijedlozima kako ga poboljšati ...

Veličković: Pa mislim važno je, ima ih. Pogotovu u tom nevladinom sektoru ima ih koji rade odličan posao, ljudi od kojih se može učiti, ljudi koji inspirišu, ljudi koji donose nove ideje, koji prate šta se u svijetu dešava. Ja znam da oni rade i ja znam da postoji na puno mjesta u BiH grupe koje rade na tome da se stvari promijene, ali u sistemu je to jako teško, a izvan sistema je skoro pa besmisleno. Bolje da toga ima nego da nema, ali nekako frustrira zapravo to da znate mnogo, da imate jasnu ideju, da imate viziju, da možete da vidite šta bi i kako bi moglo da funkcioniše, ali da niti vam vlast to dopušta da uradite, niti su, na kraju-krajeva, roditelji u većini zainteresovani za to. I to je jedna od stvari koja me ispočetka zbunjivala, ali zapravo to su roditelji koji su prošli kroz istu takvu školu, ne znaju i nemaju potrebu za boljom i zadovoljni su sa ovakvom kakva je. I onda na kojem god mjestu u obrazovnom sistemu uprete, vidite da treba neka ogromna energija da se to promijeni i onda niste sigurni da to može doći iznutra. Ali da ponovim, ima ljudi koji to prate, ima ljudi koji znaju, ima ljudi koji imaju ideje i ja mislim ako ikad se neko čudo desi i dođe vrijeme da stvarno poželimo da ozbiljno promijenimo školu, mislim da ćemo imati s kime to da uradimo. I u tom smislu možemo biti optimisti.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG