Dostupni linkovi

logo-print

U Siriji vidimo duh ratova koji tek dolaze


Vojnik Slobodne sirijske armije u uništenom gradu Deir al-Zor, april 2013.

Vojnik Slobodne sirijske armije u uništenom gradu Deir al-Zor, april 2013.

Piše: Timothy Garton Ash (Guardian), priredila Mirjana Rakela

"Nikad više!" govorili smo nakon Drugog svjetskog rata, pa poslije Ruande i nakon Bosne. A onda se to ponovilo.

Prema najnovijim procjenama, blizu 70.000 ljudi je poginulo u Siriji gdje bijesni građanski, ali i rat potaknut izvana. Oko 2 milijuna je interno raseljenih, a možda čak 1,5 milijuna izbjeglica izvan zemlje.

Prema podacima UNICEF-a medju raseljenima je gotovo 3 milijuna djece. Ovo je jedna od najvećih humanitarnih tragedija u posljednje vrijeme. Ako se ne zaustavi, te brojke će i dalje rasti. Uskoro ćemo imati Somaliju na Mediteranu, piše autor u Guardianu.

Stanovništvo Sirije kad je započeo oružani sukob 2011., brojilo je oko 23 miljuna, otprilike isto kao i u Jugoslaviji kada je počeo rat 1991.

Od te, pa u idućih deset godina, na području nekadašnje Jugoslavije, poginulo je više od 100.000 ljudi, a oko 4 milijuna je bilo raseljeno. U samo dvije godine, Sirija se približila tim užasnim brojkama.

Pa zašto onda stalno ne izgovaramo riječ "Sirija"? Prije dvadeset godina, 1993, svatko je govorio o Bosni. Prije deset godina, 2003, svi su pričali o Iraku.

U međuvremenu su Ujedinjeni narodi uveli doktrinu "odgovornost za zaštitu", kao odgovor na ono što se događalo u Jugoslaviji i Ruandi. Ako „odgovornost za zaštitu“ nije primjenjiva u Siriji, pa gdje onda jest?

Potaknut ohrabrujućim vijestima o sporazumu između Srbije i Kosova – kojem je posredovala visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Catherine Ashton – na pamet mi padaju uznemirujuće misli: da li bi se stvari drugačije odvijale da je Sirija u Europi, a Srbija na Bliskom istoku?

Sirijske izbjeglice u kampu Al Zaatri, Jordan, april 2013.

Sirijske izbjeglice u kampu Al Zaatri, Jordan, april 2013.

Sirija je daleka zemlja o kojoj ništa ne znamo. Naši muškarci i žene tamo ne umiru - osim nekih hrabrih ratnih izvjestitelja, nekoliko europskih džihadista i avanturista.

No, postoji još jedan razlog zašto se tako angažirano ne uključujemo u raspravu, kao što smo nekada radili za Bosnu i Irak: a taj je - nitko ne zna što učiniti.

U Bosni smo pratili sukob između Hrvata, Srba i Bošnjaka, a zatim smo doveli sve strane za pregovarački stol i postignut je dogovor, koji zapravo, odgovara etničkim podjelama. Na Kosovu smo primjenili silu kako bi osigurali mir na temelju još dalekosežnije etničke podjele.

Trinaest godina kasnije, početno približavanje Srbije i Kosova, ostvareno je, tek , uz obećanje mogućeg članstva dvije zemlje u Europskoj uniji.

Neki, osobito u Americi, Velikoj Britaniji i Francuskoj, ističu da bi ukidanje embarga na izvoz oružja iz EU-a ( koji ističe polovicom maja) moglo dovesti do prevage u korist sirijskih pobunjenika – onih, pravih, a ne onih onih povezanih s Al Qaidom.

Tada bi mogli početi pregovori o novoj prijelaznoj vlasti i post-Asadovoj Siriji.

Julien Barnes-Dacey iz Europskog vijeća za vanjske poslove tvrdi da je to malo vjerojatno. Ne samo da će se Asad nastaviti boriti, uz podršku manjinskih zajednica u zemlji, već će imati pomoć vanjskih sila, većinski sunitskih država, posebno Irana koji smatra da je i njegova vlastita sudbina na kocki.

Vjerojatno bi pobunjenici rat mogli dobiti uz zračnu podršku i strane vojnike na zemlji. Ali, tko bi želio novi Irak?

Plašim se da je Sirija preteča nečega što tek dolazi.

Kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji - Evropa i Zapad su imali jedinstven stav. Rusija je bila druga strana utega, kao i Kina, ali u manjem obimu, no njihov vitalni nacionalni interes nije dolazio u pitanje u pogledu Srbije, što nije slučaj sa Sirijom.

I usprkos svemu, trebalo je gotovo desetljeća, više od 100.000 mrtvih, a milijuni raseljeniho, prije nego što je postignut, kakav - takav, mir.

U novom svjetskom poretku, s više konkurentskih sila, kako globalnih tako i regionalnih, ratove će biti teško zaustaviti.

Dvadeseto stoljeće je počelo balkanskim ratovima, slijedio je Prvi i Drugi svjetski rat, i to je stoljeće postalo jedno od najkrvavijih u ljudskoj povijesti.

Na nađemo li nove načine rješavanja sukoba, dovoljno snažne da ograniče novi svjetski poredak, 21. stoljeće moglo biti još krvavije.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG