Dostupni linkovi

logo-print

U Dejtonu prije 20 godina: Rukovanje za optimističan početak (2. dio)


Predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević (L) i Franjo Tuđman (C) se rukuju prije početka mirovnih preegovora o BiH dok ih posmatra predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović (D), 1 . novembra 1995.

Predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević (L) i Franjo Tuđman (C) se rukuju prije početka mirovnih preegovora o BiH dok ih posmatra predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović (D), 1 . novembra 1995.

​1. novembra 1995: Tuđman traži Istočnu Slavoniju i integraciju Hrvatske u zapadni savez; Milošević želi sporazum i ukidanje sankcija i izolacije; Izetegović najbezvoljniji učesnik pregovora.

*******

Američki državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher) je nakon slijetanja u bazu Rajt-Peterson (Wright-Patterson) u Dejtonu u hladno i sivo jutro 1. novembra 1995. u izjavi na aerodromskoj pisti želio ovom danu otvaranja dejtonskih pregovora dati istorijsko značenje:

„Oči svijeta su na Dejtonu u Ohaju ... Došli smo u srce Amerike da pokušamo donijeti mir u srcu Evrope,“ rekao je Kristofer.

On je tog dana imao dvostruku misiju: da u privatnim susretima prije otvaranja pregovora prenese trojici balkanskih predsjednika i zatim članovima kontakt grupe američka očekivanja od Dejtona i da osigura da svaka strana poštuje pravila, pored ostalog – da ne razgovaraju s medijima, i da uspostavi pozitivan ton na početku pregovora.

U Kristoferovom strateškom podsjetniku za privatne sastanke s balkanskim predsjednicima stajalo je da treba „jasno staviti do znanja svima da će se od njih tražiti kompromisi i žrtve“.

Njegov prvi sastanak bio je s predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom. Američka diplomatija procjenjivala je da je njegov glavni cilj u Dejtonu da riješi pitanje reintegracije Istočne Slavonije u Hrvatsku i da Hrvatska bude prihvaćena u Evropu i Partnersto za mir NATO-a.

Prvi radni dan pregovora u Dejtonu.

Prvi radni dan pregovora u Dejtonu.

Amerikanci su od njega očekivali – i tražili – da podrži jačanje boanskohercegovačke federacije i njihova procjena bila je da on nema baš interesa da oslabi uticaj na područja pod kontrolom bosanskih Hrvata. I sam američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) rekao je Tuđmanu da se od njegove zemlje očekuje da „kao jača strana u Federaciji“ učini da taj savez proradi.

Sljedeći Kristoferov sastanak bio je s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem. Za njega su Amerikanci procjenjivali da ne može napustiti Dejton bez postizanja sporazuma. Bio je pod pritiskom sa svih strana: pod sankcijama, vojnim porazima i izazovom kako da svoje odluke nametne vodstvu bosanskih Srba a da ne bude optužen da ih je „prodao“.

Milošević je počeo sastanak s Kristoferom u svom neobaveznom stilu, prigovarajući na hranu i hvaleći prijateljsku konobaricu Vicky ali je državni sekretar nametnuo temu kršenja ljudskih prava; u proteklih nedjelju dana i New York Times i Washington Post donijeli su opširne članke o zločinima u Srebrenici u julu, za koje je građu obezbijedio i Stejt department, a bilo je i prigovora što je Miloševiću kao okrivljenom za ratne zločine dozvoljeno da dođe u Sjedinjene Države.

Znajući za njegovu želju za bilateralnim odnosima sa Sjedinjenim Državama, Kristofer je rekao Miloševiću kako bi „uspješna (dejtonska) konferencija bila značajan prvi korak na putu ka normalnim odnosima“ i naglasio kako bi sankcije protiv Srbije bile ukinute kad se potpiše sporazum.

Bosancima, koji su ostavljali utisak najnevoljnije i najpodjeljenije delegacije, ponuđena su uvjeravanja da se njihove žrtve uvažavaju i da neće biti zaboravljene.

Američka ambasada u Sarajevu je o bosanskom pristupu pregovorima napisala: „Oni žele mir, ali ne po svaku cijenu, i duboko su nepovjerljivi prema Srbima i nešto manje prema Hrvatima“.

Kako se približavalo otvaranje pregovora, prdsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović se činio umornim, dekoncentrisanim i duboko neodlučnim oko okončanja rata baš kad je njegova strana počela da se brani uspješnije. U jednom trenutku, čak je razmišljao i da ne prisustvuje pregovorima. Kristofer i glavni pregovorač Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) uvjeravali su ga da u dobronamjernim pregovorima bosanski rat može biti pravedno okončan i podsjetili su ga da postoji i nagrada za saradnju u vidu programa naoružanja i obuke bosanske armije i ekonomske obnove.

Rukovanje predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića (L) i predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana (D).

Rukovanje predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića (L) i predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana (D).

Državni sekretar je u ovoj prilici ponovio zabrinutost zbog mudžahedinskih boraca s iranskom podrškom u Bosni. „Moram biti vrlo jasan s vama, i jedan mudžahedin je previše,“ rekao je Kristofer Izetbegoviću.

Prije zvaničnog otvaranja pregovora, Kristofer se sastao i sa predstavnicima kontakt grupe a zatim se zajedno s Holbrukom sa svim delegacijama našao u „B-29 supertvrđavi“ – sve sobe za konferenciju nazvane su po američkim vojnim avionima. U središtu velike fluorescentno osvijetljene balske dvorane, Kristofer i Holbruk pridružili su se predstavnicima kontakt grupe – Šveđaninu Karlu Biltu (Carl Bildt), Rusu Igoru Ivanovu, Francuzu Žaku Blotu (Jacques Blot), Britanki Polin Nevil-Džons (Pauline Neville Jones), Nijemcu Volfganu Išingeru (Wolfgang Ischinger) i trojici balkanskih predsjednika za malim okruglim stolom. Delegacije i štampa u pozadini popunile su ostatak prostora.

Kad su svi zauzeli svoja mjesta, Kristofer je pokretom ruke pozvao balkanske vođe da se rukuju izbjegavajući da sam bude snimljen u rukovanju s Miloševićem. Režija je postigla svrhu: da se slikom rukovanja predsjednika tri zaraćene zemlje pošalje simbolična poruka o tome šta se želi postići u Dejtonu.

„Mi smo danas ovdje da bismo dali Bosni i Hercegovini šansu da bude zemlja u miru a ne polja smrti“ – rekao je Kristofer, navodeći da se za to moraju ispuniti četiri ključna uslova: prvo, Bosna treba da ostane cjelovita zemlja „s jedinstvenim međunarodnim personalitetom“; drugo, rješenje treba da uzme u obzir „posebnu istoriju i značaj Sarajeva; treće, moraju se poštovati ljudska prava i oni koji su odgovorni za zlodjela moraju odgovarati; i, najzad, mora se donijeti rješenje za Istočnu Slavoniju. O ovom posljednjem nakon otvaranja je obavljen razgovor s Miloševićem i Tuđmanom.

******************

Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.

XS
SM
MD
LG