Dostupni linkovi

logo-print

U Daytonu prije 20 godina: Posljednja opomena na ozbiljnost (14. dio)


Glavni pregovarač Ričard Holbruk (L) šapće državnom sekretaru Vorenu Kristoferu tokom prve sjednice dejtonskih pregovora 1. novembra 1995. November 1, 1995.

Glavni pregovarač Ričard Holbruk (L) šapće državnom sekretaru Vorenu Kristoferu tokom prve sjednice dejtonskih pregovora 1. novembra 1995. November 1, 1995.

Četrnaestog novembra 1995. godine: Holbruk je ocjenjivao da je svaka od strana dovodila u pitanje izglede za sporazum na vlastiti način: Bosanci su bili neorganizovani, Milošević nepošten, a Tuđman nezainteresovan.

*******************

Povratak državnog sekretara Vorena Kristofera (Warren Christopher) u Dayton opisan je u izvještaju Rodžera Koena (Roger Cohen) u Njujork tajmsu kao „posljednji pokušaj da se postigne mirovni sporazum za Bosnu“. Kad je on – treći put od početka pregovora – došao u Dayton situacija se mijenjala „od frustracije prema očaju“. U studiji se ta situacija detaljnije opisuje na osnovu izvještaja koji je Ričard Holbruk poslao Kristoferu u očekivanju njegovog povratka u Dayton.

„Postoji određen osjećaj među mnogima da je uspjeh ovdje veoma moguć zbog napretka koji smo imali prije polaska u Dayton i nastojanja i opredjeljenja s kojim je vlada Sjedinjenih Država ušla u ove pregovore“, napisao je Holbruk Kristoferu. „Kao što znate, ja ne dijelim to mišljenje i ne zato što želim da 'spustim loptu' u vezi s pregovorima“.

Holbruk je procjenjivao da u Daytonu jeste ostvaren napredak ali presporo:

„Moja zabrinutost oko situacije ovdje je zasnovana na količini vremena koje smo izgubili na stvari kao što su prepirka o sankcijama, vrijeme provedeno na izgradnji Federacije (iako je to bilo produktivno i nezaobilazno, trebalo nam je za to osam dana) i, iznad svega, velike teškoće u angažovanju bosanske vlade u ozbiljne pregovore ... Tako smo četrnaestog dana tamo gdje je trebalo da budemo nakon 8 ili 9 dana.“ Holbruk je ocjenjivao da je svaka od strana dovodila u pitanje izglede za sporazum na svoj vlastiti način: Bosanci su bili neorganizovani, Milošević nepošten, a Tuđman nezainteresovan. „Dok su Bosanci bili ona vrsta prijatelja koji iskušava vaše strpljenje, Milošević je često otvoreno lagao o činjenicama ili mijenjao poziciju nakon što smo mislili da smo nešto zaključili. Što se tiče Tuđmana, on ubrzano postaje Kralj Daytona (naravno, nakon što je rođeni Daytonac – zamjenik državnog sekretara Strob Talbot – preselio u Klivlend).“

U situaciji kakve je bila, trebalo je promijeniti i samu prirodu Kristoferove posjete: prvobitno planirana kao prilika da se zaključi sporazum, sada je postala – po Holbrukovim riječima –„posljednja opomena na ozbiljnost“. Kristofer je te večeri putovao na konferenciju u Osaku, odakle je trebalo da s predsjednikom Klintonom putuje u državnu posjetu u Tokio, ali je – zbog situacije u pregovorima – odlučio da se iz Osake vrati u Dayton. Holbruk mu je savjetovao da balkanskim pregovaračima ostavi jasnu poruku da nakon njegovog povratka u Dayton mora ili da se zaključi sporazum ili da se zaključe pregovori.

Holbruk je želio da se Kristofer u ovoj posjeti posveti glavnim pitanjima – kao što su mapa, izbori i Sarajevo - a da se finalizacija aneksa sporazuma ostavi ekspertima koji su u tom poslu već ostvarili napredak.

„Kristofer je smatrao da, dok su pitanja sama po sebi bila teška, unutrašnja neslaganja na pregovaračkim stranama nisu nimalo olakšavala situaciju. Kao što je Holbruk upozorio, državni sekretar je našao da je problem bio posebno akutan s Bosancima. 'Bosanci su veoma podijeljeni među sobom i još nisu sasvim uvjereni da je mirovni sporazum u njihovom najboljem interesu', pisao je Kristofer u izvještaju predsjedniku Klintonu. On je vjerovao da je Izetbegović najnevoljniji, jer 'on je trebalo da se odrekne samostalnog vođenja zemlje – ma kako to bilo nesavršeno – u zamjenu za sporazum o podjeli vlasti'. Tokom jednog od njihova tri sastanka tog dana, Kristofer je imao 'srce-srcu' razgovor s bosanskim predsjednikom 'podsjećajući ga na sve prednosti koje će donijeti stvarni mir'. Želio je takođe da ponovi posljedice nesaradnje – da je predsjednik Klinton 'stavio mnogo toga na liniju za mir', da spasi Bosnu, i zato 'ne bi mogao pomagati sarajevsko vodstvo ako ono blokira razumno rješenje'.

Kada je državni sekretar otišao te večeri, bilo mu je jasno da su bilo da vode uspjehu ili neuspjehu pregovori ušli u završnicu. Kasnije je okarakterisao taj dan 'kao jedno od onih vremena kad možete osjetiti da će pregovori ili uspjeti ili propasti za nekoliko dana'. Mogao je vidjeti umor na licima balkanskih vođa i svoje delegacije. Uprkos povoljne atmosfere nastale u prethodne dvije nedjelje, Kristofer je zaključio da su 'došli do tačke kad idu jedni drugima na nerve' ... Zato je, kako su se Kristofer i Holbruk ranije složili, državni sekretar obavijestio predsjednika da će skratiti boravak u Japanu i vratiti se u Dayton,“ kaže se u studiji.

U sljedećem nastavku​: Prisutni ali nevidljivi ​

**************

Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.

XS
SM
MD
LG