10. novembra 1995: Na žalost, rekao je Tuđman, problemi sa sporazumom (o Federaciji) ostaju. Prigovorio je da u nacrtu teksta nema garantija da će Hrvat biti na jednoj od tri najviše funkcije – predsjednik, premijer ili ministar spoljnih poslova.
*****************
Nešto prije 9:30 ujutru, državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher) stigao je u vazduhoplovnu bazu Wright-Patterson. Nakon 45-minutnog informativnog sastanka s američkom delegacijom u hotelu, Kristofer i glavni pregovarač Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) krenuli su na sastanke s trojicom balkanskih predsjednika prije planiranog ceremonijalnog potpisivanja sporazuma o Federaciji tog popodneva.
U studiji se o tim pojedinačnim razgovorima s trojicom predsjednika kaže:
„Počevši s Tuđmanom u prostorijama hrvatske delegacije, Kristofer je želio da pohvali sporazum o Federaciji što šalje 'jasnu poruku Srbima i drugima u regionu da dva od tri konstitutivna naroda ... planiraju da žive zajedno u miru'. Na žalost, rekao je Tuđman, problemi sa sporazumom ostaju. Prigovorio je da u nacrtu teksta nema garancija da će Hrvat biti na jednoj od tri najviše funkcije – predsjednik, premijer ili ministar spoljnih poslova. Kristofer je planirao da će reći Tuđmanu da će on pritisnuti Izetbegovića u vezi s tim pitanjem, nudeći ideju da Hrvat bude predsjednik vlade pored bosanskog predsjednika. Ali, Tuđman ga je preduhitrio objašnjavajući kako će za Hrvate biti teško da potpišu ako ne bude garantovana administrativna ravnopravnost.
S Tuđmanovom prijetnjom da bi mogao odustati od sporazuma, Kristoferov sastanak s Izetbegovićem dobio je na važnosti. Sastajući se u sjedištu bosanske delegacije, Kristofer i Holbruk pritisnuli su bosanskog predsjednika da prihvati kompromis o hrvatskom premijeru. Izetbegović je vrdao ali se složio da se to pitanje 'odvoji' i da se rješava kasnije. Kristofer je takođe ohrabrivao bosanskog predsjednika da sada, kad je sporazum o Federaciji blizu dovršenja, bude spreman da privede kraju i druga pitanja, poput mape. Državni sekretar nije ostavio Izetbegoviću odstupnicu: 'teritorijalna pitanja su u ćorsokaku', rekao je, 'u dobroj mjeri zbog propuštanja vaše strane da iziđe s realističnim ponudama'.
Podsjetio je Izetbegovića da je fundamentalni sastojak američke diplomatske inicijative bio da neće podržavati Bosance ako oni budu uzrok diplomatskog neuspjeha. 'Ja znam da su to teška pitanja', pisalo je u Kristoferovom podsjetniku za razgovor, 'ali polazeći od našeg originalnog pristupa s mrkvom i štapom za mir od avgusta, mi ne želimo da dođemo u situaciju da je Sarajevo odgovorno za neuspjeh u postizanju sporazuma'.
S Miloševićem, Kristofer je postavio pitanje Tribunala za ratne zločine, zahtijevajući od srpskog vođe punu saradnju. Državni sekretar upozorio je Miloševića da, kao što je nedavno rekao štampi, Sjedinjene Države mogu odustati od učešća u IFOR-u ako optuženi za ratne zločine Radovan Karadžić i Ratko Mladić ne odu. Milošević je ranije smatrao da bi bilo 'suludo' da NATO pošalje trupe u Bosnu dok su ta dvojica još na vlasti a sada je izgledalo kao da izbjegava da garantuje njihovo uklanjanje.
Odbacujući Miloševićev često ponavljani stav da bi najbolji način da se eliminišu takve vođe bili demokratski izbori, tvrdeći da bi oni izgubili, Kristofer i Holbruk jasno su rekli da 'sasvim iskreno, mi nećemo organizovati, finansirati ili nadgledati izbore u kojima je dozvoljeno učešće takvim ljudima. Oni su objasnili kako su Srbi već našli rješenje kako da se zaobiđu Karadžić i Mladić“ – u ovlašćenju s pečatom patrijarha da Milošević predstavlja bosanske Srbe u mirovnom procesu.
Hrvatsko upozorenje da bi mogli odbiti potpisivanje sporazuma o Federaciji, koje su Amerikanci razumjeli jer nisu mogli naći opravdanje da sve tri ključne pozicije pripadaju Bošnjacima, „podiglo je pritisak“ Kristoferu i Holbruku i oni su se prije ceremonije potpisivanja kratko sastali i sa tadašnjim predsjednikom Federacije BiH Krešimirom Zubakom rekavši mu kako je Izetbegović prihvatio da se to pitanje riješi kasnije.
U izjavi povodom svečanog potpisivanja sporazuma o federaciji Kristofer je rekao:
„Kada se provede, današnji sporazum će Federaciji udahnuti život ... Stvoriće zajedničke političke i ekonomske institucije koje će ujediniti dvije zajednice. To će biti model međuetničke saradnje i obnove povjerenja u zemlji koja očajno treba oboje“.
Državni sekretar je dodao kako će „stvarni test“ sporazuma biti njegova primjena a Izetbegović je – u tom tonu – rekao kako će istorija suditi o sporazumu po tome šta je učinjeno a ne šta je rečeno.
Kristofer se zatim sastao i sa predstavnicima kontakt grupe, obavještavajući ih o razgovorima s trojicom predsjednika, a zatim se pridružio Miloševiću i Tuđmanu u razgovoru o Istočnoj Slavoniji. Razlike među njima uključivale su i neslaganje o tome koliko će trajati reintegracija Istočne Slavonije u Hrvatsku: Milošević je tražio najmanje dvije a Tuđman pristajao samo na jednu godinu. Nešto kasnije, dok su razgovarali u američkim prostorijama, Kristofer i Holbruk vidjeli su „nezaboravnu scenu“: Milošević i Tuđman šetali su zajedno prema američkom štabu.
U Holbrukovoj sobi, sjeli su na kauč jedan pored drugog objavljujući: „Riješili smo Istočnu Slavoniju“. Ostali su još samo neki detalji, pored ostalog – Miloševićevo insistiranje da se objavljivanje sporazuma odgodi kako bi se istočnoslavonskim Srbima dalo vremena da se prilagode novim realnostima. Kristofer je rekao Miloševiću da želi da se taj sporazum finalizira do njegovog ponovnog dolaska u Dayton 14. novembra.
U sljedećem nastavku: Pod sjenkom 'Velike Srbije'
**************
Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.