Dostupni linkovi

logo-print

U Dejtonu prije 20 godina: Milošević „oslobađa“ Sarajevo (18. dio)


Pogled na Sarajevo 17. novembra 1995.

Pogled na Sarajevo 17. novembra 1995.

18. novembra 1995: Te večeri Milošević je ponudio kritičan i potpuno neočekivan ustupak – želio je da razgovara o ujedinjenom Sarajevu i bio je spreman da prepusti potpunu kontrolu „muslimanskoj vladi“.

***********

Nakon što je prethodne večeri stigao u Dayton nakon 72-satnog putovanja iz Osake, drržavni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher) već u 8 sati ujutru započeo je s ostatkom američke delegacije vikend u kojem su pregovori morali da se završe – uspjehom ili neuspjehom. Cijeli dan je proveo u razgovorima čas s jednom-čas s drugom balkanskom delegacijom s fokusom na tri najznačajnija preostala pitanja: izbori, ustav i mapa.

Kako bi pokazali delegacijama da je ovo trenutak odluke Kristofer i glavni pregovorač Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) dogovorili su se da im kažu da pregovori moraju da se završe do ponoći u nedjelju.

U vezi s ustavom – bosanska delegacije je kasno u petak zaprijetila da neće potpisati ustav „iz političkih razloga“, pretpostavljalo se zbog toga što je trebalo da taj dokument potpišu i bosanski Srbi. Osim toga, Bosanci su predlagali da predsjednik tročlanog Predsjedništva bude onaj ko dobije najviše glasova računajući da će to uvijek biti Musliman. Srbi i Hrvati tražili su rotirajućeg predsjednika pa se došlo do kompromisnog rješenja: poslije prvih izbora, predsjednik će biti kandidat koji dobije najviše glasova a nakon dvije godine Parlamentarna skupština će odlučiti kako se bira predsjednik – rotacijom ili na drugi način.

U vezi sa izbornim aneksom – posljednja sporna pitanja bila su zahtjev bosanske delegacije da OSCE vodi i lokalne izbore i neslaganje oko prava izbjeglica da glasaju u opštinama u kojima su živjeli u vrijeme popisa 1991. Američki posrednici osjećali su da bi problem s potpisivanjem sporazuma moglo biti i nezadovoljstvo delegacije bosanskih Srba njenim potiskivanjem na marginu pregovora. Miloševićev metod nošenja s njihovim očekivanjima bio je – da ih ignoriše.

Američka delegacija, u nastojanju da uvjeri bosansku delegaciju da prihvati sporazum, zadužila je ambasadora Džona Menzisa (John Menzies) da napravi popis dobitaka za bosansku stranu u onome što je već manje-više dogovoreno u Daytonu i on je sačinio listu u osam tačaka: 1 – državna vlast s demokratskim ustavom i zajedničkim institucijama; 2 – paket ekonomske obnove; 3 - snage NATO-a za implementaciju sporazuma pod američkom komandom; 4 – znatno ojačana Federacija; 5 – teritorijalni dobici od 50 posto prije do 55 posto nakon pregovora; 6 – široka civilna policijska struktura; 7 – dodatna zaštita ljudskih prava; 8 – opredjeljenje Beograda za normalizaciju odnosa uključujući i mjere za dalje jačanje povjerenja.

Tog dana ta lista je uručena bosanskoj delegaciji a Kristofer i Holbruk tražili su i od više saveznika – uključujući Veliku Britaniju, Francusku i Tursku – da na najvišem nivou ohrabre Izetbegovića da prihvati sporazum: tog vikenda to su u telefonskim pozivima Izetbegoviću učinili britanski premijer Džon Mejdžor (John Major) i turski predsjednik Sulejman Demirel.

U studiji se kaže:

Slobodan Milošević (L) i Ričard Holbruk uoči početka pregovora u Dejtonu.

Slobodan Milošević (L) i Ričard Holbruk uoči početka pregovora u Dejtonu.

„Te večeri je Milošević izišao s kritičnim i potpuno neočekivanim ustupkom. Poslije večere, srpski vođa je došao Holbruku u nenajavljenu posjetu i bez poticanja počeo da govori o Sarajevu objašnjavajući svoju želju da ono ostane ujedinjen grad. Holbruk je pozdravio diskusiju, ali je bio iznenađen ... Slušajući riječi za koje je mislio da nikad neće čuti iz Miloševićevih usta, insistirao je na detaljima. Za Miloševića, to je bilo jednostavno: u zamjenu za neznatne teritorijalne ustupke u sjeverozapadnoj Bosni, Federacija će dobiti potpunu kontrolu nad Sarajevom“.

Holbruk je u tome vidio Miloševićevu namjeru da oslabi srpsko paljansko vodstvo – Karadžića i Krajišnika – koje je obećavalo srpsko Sarajevo i da na taj način održi kontrolu Beograda nad bosanskim Srbima. Znajući da će biti teško prodati tu pogodbu predstavnicima bosanskih Srba u Daytonu, Milošević je tražio od Holbruka da prepusti njemu da im saopšti tu „vijest“.

„Međutim, koliko god to bilo dobrodošlo, Miloševićev dramatičan ustupak u vezi sa Sarajevom nije riješio pitanje. Pored teritorijalnih ustupaka koje je tražio od Federacije u sjeverozapadnoj Bosni, pažljivo je propustio da u svoju verziju 'ujedinjenog' Sarajeva uvrsti područje Grbavice, poznato i kao 'snajperska aleja', koja je davala Srbima brisani prostor u pucanju na centar Sarajeva. Milošević je takođe zadržao ključne tačke na uzvisinama iznad grada, uključujući Volkswagenovu fabriku (u Vogošći) i kritične uzvisine jugoistočno od grada.

Kad je Holbruk pokazao Miloševićev novi predlog Izetbegoviću, bosanski predsjednik je to pozdravio ali je u isto vrijeme i utvrdio vlastitu poziciju. Osjećajući da Milošević pravi svoj najveći ustupak, Izetbegović je pritisnuo za još više. Ne bezrazložno, odbio je Miloševićevu ponudu ako ona ne bude uključivala i snajpersku aleju, VW fabriku i jugoistočna brda. Milošević je reagovao ljutito kad se Holbruk vratio s tom viješću ali je ostao pri obećanju da će predati sam grad Sarajevo i da će nastaviti da pregovara o razmjeni tih drugih područja,“ piše u studiji.

U sljedećem nastavku: Sporazum je trajao 37 minuta​

**************

Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.

XS
SM
MD
LG