Dostupni linkovi

logo-print

Tuzla: Ratni vojni invalidi na prosjačkom štapu


Ratni vojni invalidi iz Tuzle

Ratni vojni invalidi iz Tuzle

Ratni vojni invalidi u Tuzli već godinama ne mogu uposliti svoju djecu, uskraćena su im prava na liječenje, a povrh svega ih se svakodnevno ponižava u koju god instituciju dođu. Većina ih želi napustiti BiH jer ovo nije zemlja niti grad za koje su se borili. Za naš program su ispričali ili će otići ili će se ponovno boriti protiv onih koji su ih doveli do očaja i prosjačkog štapa.

Husein Odobašić ratni je vojni invalid iz Tuzle. Na prvoj bojišnici bio je sve godine rata. S ponosom je, priča nam, branio Tuzlu, branio Bosnu i Hercegovinu. Danas taj ponos skriva.

„Doći će vrijeme da nećemo smjeti kazati da smo se borili. Moraćemo kriti, kazati da se nismo borili, da smo nastradali u nekoj saobraćajnoj nesreći ili ubranju voća i sl. Nepoželjni smo u ovom društvu. Moj život i moje porodice je sveden na prosjački štap. Ja sam rekao sebi da neću dozvoliti sebi da prosim. Imam 30 godina radnog staža - za tih 30 godina dobio sam penzije 300 maraka. Pola organizma nemam, imam metar i po Husein Odobašić

Husein Odobašić

šava, nemam po pluća, nemam rebara, nemam trbušne maramice, nemam plućne, nemam dijafragme - 60 posto sam ratni vojni invalid, 140 maraka. Nisam ljut nego sam ogorčen. Da sam fizički sposoban za bilo kakav rad, ne bih ostao ni dvije sekunde u ovoj državi“, kaže Odobašić.

Enver Osmić godinama pokušava sinu pronaći posao - invalid je ostao u ratu, ali vrata su svugdje bila zatvorena.

„Živi se na rubu egzistencije. Poveo sam i sina koji ima 27 godina i koji ne radi. Molim sve, a gdje god dođeš, ne može, nema te škole, ima onu, nema onu ima ovu. Ja se za ovakvu državu nisam borio. Ja sam radio. Mene su otpustili s posla samo zato što sam ratni vojni invalid. Rekli su mi: ’Ne možeš raditi, dovešćemo drugo obezbjeđenje, jer vi ćete u penziju.’ Evo do današnjeg dana niti ima penzije, stalno neke revizije i sve nas guraju dole – nema gore. Ali sam računao da će se nekako vratiti da nas država poštuje, a ne da nas maltretira“, razočaran je Enver Osmić.

Nije uspio ni sportski savez

Branitelji se nemaju čime pohvaliti. Gotovo nikakva prava ne ostvaruju, pa ni ono osnovno - pravo na liječenje. Svaki lijek plaćaju, a uz to stalno ih pozivaju na revizije procjene invalidnosti nakon čega im, ionako mala, mirovina još više bude umanjena.

„Imam 350 maraka penziju, 105 maraka imam boračku invalidninu. A moj samo jedan lijek košta 58 maraka. Sada se svi moji lijekovi koje sam dažbe dobivao plaćaju 50 posto. Kad bih mogao imati ikakvo pravo i da me bilo koja zemlja hoće primiti, sad bih otišao sa porodicom kompletno. Ja sam pošten čovjek, s tim da živim bijedno. Ono od čega živim zaradio sam svojim radom. A vidim da sad ljudi žive od svog nerada i žive u izobilju. To me boli. Zašto sam krvario? To me pogađa i zato sa goričnom i govorim“, kaže Jakub Ćorsulić, osamdesetpostotni ratni vojni invalid.

Hasret Rizvanović

Hasret Rizvanović

Hasret Rizvanović bio je ranjen i boluje od PTSP-a. Ima invalidninu od 20 eura, i to su jedina primanja u njegovoj obitelji.

„Ne radim nigdje. Bio sam zaposlen 22 godine u livnici i na kraju sam za nagradu što sam odbranio ovu državu dobio nogu. Ja sam aplicirao sinu za policiju, ima sve uslove, sportista je, karatista, 15 godina se bavi sportom, biće prvak države, nije mogao proći na konkursu. To su sve babini, tečini i ostali sinovi. Mogao sam otići devedeste kad su mnogi otišli, ja sam ostao da branim državu i nisam bježao, ostao sam tu. I dan-danas patim se. Imao sam lijep život, a sad nemam nikakav. Na kraju sam dobio otkaz od firme“, priča Hasret Rizvanović.

Da bi koliko-toliko sebi olakšali život i razonodili se, prije nekoliko godina RVI odlučili su osnovati sportski savez invalida TK. Vrlo brzo morali su ga ugasiti jer im nitko nije želio pomoći, kaže nam branitelj Husein Odobašić:

„Imamo dosta invalida sportista koji su veoma zainteresovani i žele da se uključe u invalidski sport kako bi im se fizičko i psihičko stanje popravilo - jer je činjenica da je svakom invalidu koji je uključen u sport porodica preporođena, da nema nikakvih problema što se tiče njegovog psihičkog i zdravtsvenog stanja uopšte. Međutim, nije bilo pomoći ni od opštinskih ni od kantonalnih ni od federalnih ni od državnih institucija vlasti.“

Svi naši sugovornici sa zebnjom gledaju u budućnost - jer sami si pomoći ne mogu.
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

XS
SM
MD
LG