Dostupni linkovi

logo-print
Selo Ahmići u aprilu 1993. godine bilo je poprište najgoreg masakra u centralnoj Bosni. Mnogi u Ahmićima kažu da nije lako oprostiti, ali da se živjeti mora.

Emsada Ibrelj u Ahmićima je izgubila oca i majku. Brat joj je ostao invalid. I ove godine posjetila je mezarje svojih najbližih na tužnu godišnjicu stravičnog zločina koji se desio prije 19 godina.

''Izgubila sam majku i oca. Evo tu su oni. Tako, svašta je bilo. Imam i sestru isto u Srebrenici koja je nastradala. Za mene je ovo teško" kaže.

Napad na selo Ahmići, u kojem je bilo najviše žena i djece, počeo je 16. aprila 1993.godine u ranim jutarnjim satima. Većina kuća je spaljena, a mjesne džamije minirane. Među ubijenim bile su 32 žene i 11 djece. U akciji HVO-a kodnog naziva '48 sati pepela i krvi' nestale su cijele porodice, među njima i najbliži članovi porodice Hajrudina Pezera.

''Ja sam izgubio od svojih najbližih, od mog oca i njegovih četvero braće dvadesetdvoje najbližih. Možda ih još desetak ima koji nisu pronađeni. Ja još nisam naš'o ni oca ni mater, a moj otac je ost'o zbog toga što su vjerovali i moja mama i ostavili su ovoga brata'', priča Hajrudin Pezer.

Većina protjeranih Ahmićana koji su preživjeli dešavanja u aprilu 1993. godine vratila su se u prijeratno mjesto prebivališta. Imam džemata u Ahmićima Mahir ef. Husić u Ahmićima živi od 2007. godine. Kaže kako pomaka ima, ali se tuga i dalje osjeća na svakom koraku:

''Možemo kazati i u ekonomskom smislu da napretka ima, da su ljudi shvatili da treba radit, bave se poljoprivredom ili rade u firmama gdje mogu da se zaposle. Dakle, napredak postoji, ali svakako ta rana 16. april 1993. će uvijek ostati u svim ljudima, pogotovo onima koji su preživjeli, ali i onim generacijama koje dolaze, koji nisu bili ni rođeni, jer i oni osjećaju bol svojih djedova, roditelja.''

Posao zahvaljujući Hrvatima

Po mnogo čemu Ahmići su mjesto poput mnogih u bilo kojem dijelu BiH. Ljudi se bave poljoprivredom, mladi studiraju. U Ahmićima djeluje i nekoliko kulturno umjetničkih i sportskih društava na čijem je čelu Selvedin Ahmić.

'
'Jedan od glavnih ciljeva stvaranja udruženja je bio okupljanje omladine u Ahmićima. Prošle godine u junu smo imali prvi memorijalni turnir na kojem su učestvovale 24 ekipe. Ima fudbalska ekipa koja nastupa po turnirima. Omladina kao što vidite živi, radi, aktivni smo'', kaže Selvedin Ahmić.

Pomaka ima slaže se i Hajrudin Pezer i dodaje:

''Budućnost za muslimana, za Bošnjake ovdje je vrlo slaba. Nema u nas niko da ima neku firmu, nešto tamo-vamo, ali eto zahvaljujući Hrvatima, dobrim Hrvatima, pravim ljudima dobiju naši omladinci pos'o u FIS-u, kod Pere, U Ekonomiku, evo Vlatko je ovdje Kupreškić što je bio u Hagu, sud ga je oslobodio, kod njega rade naša dva šofera i tri omladinca.''

Iako je veliki broj visoko kvalificiranog kadra nakon rata preselio u Zenicu i Sarajevo, nove generacije u Ahmićima su odlučne ostati.

Mnogi od njih, poput Semina Hrustanovića, nakon završenog studija vratiće se kući, uvjereni kako ovaj kraj ima budućnost. Iako su odnosi među mladim ljudima daleko od idealnih

Semin je uvjeren kako će vremenom ovo mjesto steći snage da prigrli budućnost, jer se drugačije ne može.

''Prema mojim vršnjacima drugih nacionalnosti ja nemam predrasude. Smatram da su oni krivi koliko i ja, a ja sam u to vrijeme imao dvije godine, tako da nisam nikako mog'o uticat na taj prokleti rat koji se desio ovdje u BiH, kao i na ovo što se desilo u Ahmićima. Znači, mi moramo živjeti zajedno, ali koliko ćemo mi imati u svojoj duši boli i koliko ćemo mi zaboraviti to je među nama. Ja neću nikad imati onu ljubav k'o što bi treb'o imati. Jednostavno, politika nas dijeli na dva djela, tako da, dok se ne sredi stanje u državi ne može se sredit ni između nas'', zaključuje Hrustanović.
  • 16x9 Image

    Tina Jelin - Dizdar

    Novinarstvom se počela baviti 1996. godine. Od 1998. radi za Radio Slobodna Evropa. Bila je i stalni suradnik Studija 88,  Radija101, Reuters-a. Višestruko nagrađivana novinarka.

XS
SM
MD
LG