Dostupni linkovi

logo-print

Kad se penzionerske ruke slože sve se može


Azra Bajrić

U Ljusini kod Bosanske Krupe obnovljen je i u funkciju stavljen stari potočni mlin. Rekonstrukciju potpuno devastirane vodenice, izgrađene još prije stotinu godina, omogućili su vlastitim radom i sredstvima trojica penzionera - Meho i Hamdija Kedić i Zarif Harčević. Mada su ih mnogi u nevjerici gledali kada su počinjali radove prije nekoliko mjeseci, sada niko ne krije oduševljenje jer vodenica u Ljusini jedna je od rijetkih koja besprijekorno funkcioniše.

Na lokaciji koja se polako, zajedno sa starom vodenicom, pretvarala u deponiju otpada, sada je iznimno lijep i naravno funkcionalan objekat.
Meho Kedić: Ja sam išao da vratim tu našu tradiciju - unazad sto godina ti su mlinovi radili.

„Ovaj mlin postoji ovdje unazad stotinu godina. I više od stotinu, ali stotinu godina sigurno. Ovaj mlin je sve do prije rata radio, uz rat je radio. Poslije rata je prekinuo, zanemario se i zapustio se. Itako se počele deponije stvarati, smetljište. I mlin je bio propao skroz - skoro bio da se sruši. I ja sam išao da vratim tu našu tradiciju - unazad sto godina ti su mlinovi radili. Imamo odavde još četiri mlina uz ovu jažu gore, to je glavni izvor, i ti su svi mlinovi prije rata radili - sva četiri i ovaj je peti. Danas ne radi nijedan“, kazao je Meho Kedić.

Uz rekonstrukciju stare vodenice, trojica vrijednih Krupljana svojski su se potrudili i da urede njen okoliš sačuvavši sve što se moglo od starog mlina. Badanj, decenijama star, ponovo tutnji, novo mlinsko kolo se okreće, a kamen bruji. Ne fali ni priče mlinara Hamdije Kedića, koji svim koji žele pokazuje kako se melje žito u vodenici i zašto je ovo brašno ukusnije i zdravije.

„Nije bitno da li je krupno ili sitno, bitno je da je suho žito i čisto. Poslije toga kad zaspem u koš žito, ovdje ima ova vinta kojom pušćamo mlin u pogon. Poslije toga regulišemo koliko će da toči da bi mogao mljeti. Ovo se zove čekalo, a ovo korica od mlina. Zašto je to brašno ukusnije? Zato što ovaj mlin uvijek jednim tempom melje - nema prebrzo, nema presporo, i ne pretare žito i ne pregrije brašno. Znači kad pogledaš ovdje brašno gdje baca, brašno može biti mlakasto, ali vruće ne može, dok kod ovih drugih mlina, strujnih, ono se ne rasipa jer je vruće. To je ta razlika, to je taj ukus. To znaju stariji ljudi koji su mljeli na ovim mlinovima. To je ta mudrolija“, kaže Hamdija.

"Nismo ga pravili za reklamu nego da služi"

Nije teško razabrati dašak nostalgije za nekadašnjim vremenima kada je mlin život značio i kada su na Uni, Krušnici i njihovim pritokama poput Ljusine bile na stotine vodenica. Žele da i drugi slijede njihov primjer.

„To je najisplativiji vid energije jer ne treba ni struja ni drvo, voda sama pokreće na prirodan način. Snagom vode se pokreće i jednostavno ne kvari se - dok ima vode, mlin radi, kad nema, pričekamo dok ne padne druga kiša“, priča Zarif Harčević.
Zarif Harčević: To je najisplativiji vid energije jer ne treba ni struja ni drvo, voda sama pokreće na prirodan način.

Prvenstveni cilj trojice Krupljana jeste da mlin, kako kažu, služi narodu i melje žito. No malo ko je ravnodušan na ljepotu nove-stare vodenice.

„ Dosad ko je god došao, pohvalio je i bio je zadovoljan i pitao može li opet doći ako im bude trebalo. Naravno da može doći ko god hoće kad se već melje. Mlin je napravljen da služi za to. Mi ga nismo pravili za reklamu, da stoji za reklamu, nego baš da služi narodu da može samljeti domaće žito, domaći kruh da se napravi pošto narod danas više voli domaću hranu, domaći hljeb. Imamo, hvala Bogu, dosta posjete“, kazao je Meho.

I dok mlin na Ljusini pohode iz cijelog Unsko-sanskog kantona i šire i sa zanimanjem istražuju svaki djelić njegov dok čekaju da se žito samelje, mlade pa i one iz susjednih kuća zanima samo kao atrakcija.

„Mladi su zainteresovani da dođu, da skinu na kameru, da daju na internet, pitaju da snime, kažu daće na internet - to je njihovo interesovanje. A kako melje, puno ih ne zanima“, rekao je Hamdija.
XS
SM
MD
LG