Dostupni linkovi

logo-print

Trifunović: Kratkofil je potreban i Banjaluci i BiH


Aleksandar Trifunović

Aleksandar Trifunović

Poslije devet godina postojanja, festival kratkog metra, Kratkofil, iz Banjaluke, prestaje sa radom. Organizatori su tako odlučili jer kulturna klima u glavnom gradu RS-a to sugeriše, a nadležne vlasti ulažu sve manje i manje. U proteklim godinama banjalučka publika je u okviru festivala vidjela više od hiljadu filmova, a kulturološki efekat ove, regionalno prestižne, smotre je nesumnjiv. O svemu pomalu govori nam Aleksandar Trifunović, urednik portala Buka, jednog od najznačajnijih promotora kratkog filma.

RSE: Kako se tebe osobno dojima gašenje jedne takve institucije kao što je Kratkofil?

Trifunović: Od početka, otkada je Kratkofil počeo, i Buka i ja lično smo ga podržavali. Bio sam konzument Kratkofila. Volio sam da odem na festival, da pogledam filmove. Kao Buka smo ga medijski podržavali sve ove godine, bili smo medijski sponzori Festivala. Mene je to jako pogodilo. Ne mogu reći da nisam očekivao takav razvoj situacije. Kulturni događaji, kao Kratkofil, su svojevrsni incident i prije svega treba da se čudimo kako je nešto takvo postojalo u našoj sredini.

Ako krenete unazad, vidite da se radi o želji grupe pojedinaca da nešto takvo postoji. Iza toga slijedi jedan veliki trud i napor te grupe ljudi koja je uvijek mala. Oni jednostavno vremenom sagorijevaju od posla, ne dobijaju puno više od tapšanja po ramenu. Država se tu pojavljuje kao neki sponzor, ne znajući u stvari da ta sponzorstva ne bi mogla platiti ni pojedinačni radni trud ljudi koji rade. Međutim, država uvijek misli da je ona ta koja je zaslužna za festival takve vrste.

Mislim da je Kratkofil, u svom saopštenju, dao do znanja da je tu mnogo više okolnosti uticalo na to da festival više ne postoji i da oni više nemaju vremena. Stalno su nešto namicali, stalno su hodali po rubu. Kao da su stalno nešto pravili isključivo za sebe. Nisam primijetio ni da je šira publika, ni država, niti institucije kulture prepoznali važnost nečeg takvog. Iskreno, bio bih potpuno iznenađen da su to i prepoznali, obzirom na to kakvu vrstu kulture, i kakvu vrstu manifestacija, ova vlast podržava.

RSE: Unatoč svemu, ne smijemo zaboraviti ogromni kulturološki doprinos koji je Kratkofil imao. Upravo u Banjaluci, u RS-u, na kraju krajeva i na zamah kinematografije u tom dijelu BiH.

Trifunović: Uloga Kratkofila je ogromna. Mislim da će se tek sada osjetiti koliko je u stvari to bio veliki festival. Kratka forma je u suštini trenutno najvažnija filmska forma u svijetu, najgledaniji filmovi na YouTubu su oni koji traju kraće od pet minuta. Kratkofilov značaj je regionalni, ne samo za Banja Luku. Taj Festival je imao svoju poziciju na regionalnoj mapi kulturnih događaja. Kao takvog su ga prepoznale mnoge međunarodne institucije. Nama su ovdje dolazili neki od sjajnih svjetskih autora koji se bave kratkim filmom. To je bio međunarodni festival kratkog filma. Mislim da je BiH izgubila sa ovim. On je zaista dopunjavao grad sa jednom značajnom kulturnom injekcijom. Ali, to sve nije bilo dovoljno. Mi nismo znali pokazivati koliko smo spremni i šta smo spremni da poduzmemo da on opstane, nego smo jednostavno mislili da se to dešava, da je to usputno i da se takve stvari moraju dešavati.

RSE: Pomenuo si već neke razloge ili opravdanja koja su ljudi iz Kratkofila našli da se festival, barem privremeno, ugasi. Međutim, meni se ipak čini da je ova mizerna finansijska podrška morala biti presudna. Pročitao sam da je 2008. godine izdvojeno 200.000 za Festival, a prošle godine 20.000 je ponuđeno, a još nije sve ni isplaćeno. Deset puta manje.

Trifunović: U društvu u kojem živimo i dvije marke je puno, a kamoli neki veći iznosi. U stvari, vi imate zamku da država uvijek može reći - Kako vi uopšte možete da tražite toliki novac i znate li vi u kakvim uslovima živimo? Ali to je u stvari laž jer država itekako ima sredstva za neke druge vrste kulturnih manifestacija, za neke druge vrste kulturnih projekata, u koje je skrcala milione, desetine miliona naših maraka, a mi jasne benefite tih velikih investicija ne vidimo. Tu postoji neka vrsta alibija - koliko god da dajemo vama, to mora biti dovoljno, obzirom na uslove u kojim živimo. To nije tačno.

Država mora imati jednu strategiju kulture. Gdje želimo da vidimo kulturu u Banjaluci? Da li želimo da Banja Luka ide u XXI vijek. Da li kultura u RS-u, Banjaluci, pa i BiH, ide u pravcu modernih shvatanja i poimanja kulture? To više nisu kulturni obrasci od prije 10 godina, od prije sto godina. Mi se isključivo vraćamo u prošlost u tom kulturnom izrazu.

Ako već nema novca, onda bi se tu neka druga partnerstva mogla ograničiti, neki drugi resursi, nešto što je mogla, da je htjela. Država je dala do znanja da ih to ne interesuje, oni to nisu jasno rekli, ali jednostavno – njih ta vrsta festival ne zanima. Tačno možete da primjetite za koje to manifestacije entitet i grad oblijepi sve bilborde u gradu, tim kulturnim porukama, a za koje ne postoje, ni ovako mala sredstava, koja ste pomenuli.

RSE: Ove cifre sam pomenuo zbog saopštenja iz nadležnog ministarstva koje mi se čini vrlo providnim, nesretnim i nespretnim, u kojem navode cifru od nekih pola miliona, koliko su dali Kratkofilu u proteklom vremenu, kao da ovom osiromašenom narodu, koji nema za komad hljeba, hoće pokazati rastrošne ljude, koji se pri tomu još i bune.

Trifunović: Upravo to. Oni su negdje u biti svjesni da u tome mogu da uspiju jer će se nažalost većina ljudi sa time složiti. Većina ljudi, vraćam se na publiku, mora da shvati da se za kulturne proizvode, izvođače, glumce, bilo koju vrstu kulturnih radnika, moraš boriti i jednostavno im na neki način staviti do znanja da ako ti se to dopada, šta si spreman da poduzmeš da taj oblik kulturnog izraza nastavi da postoji. Ne živi se od vazduha. Jednostavno, u jednom trenutku ljudi moraju početi brinuti zbog svoje egzistencije, o svojim životima, o svojoj porodici, kako će oni da funkcionišu. Očekivati od jednih te istih ljudi, svih ovih godina, da se bave kulturom, da ulažu svoj lični entuzijazam do krajnjih ljudskih napora, da bi to nešto funkcionisalo, to nije dovoljno. Publika mora na neki način da participira - ili kupovinom ulaznica, ili sponzorstvima. Govorim hipotetički, ali ako mi se Kratkofil dopada, dajem 10 – 20 KM da bi on opstao. Ako bi hiljadu ljudi na takav način razmišljalo, onda bi taj festival možda imao neku bazu, da se vidi da ima ljudi koji zaista žele da vide tu vrstu festivala u Banjaluci. Međutim, to se ne dešava.

Ovdje ljudi misle da se stvari podrazumevaju. Ovdje se stvorila neka čudna situacija da je većina kulturnih događaja besplatna. Vrhunski kulturni događaji, na ovaj ili onaj način, su sponzorirani gradom, entitetom, stranim ambasadama. Na drugoj strani je kultura koja je u stalnoj ekspanziji, kultura turbo-folka, kultura prepravljanja sjajnih narodnih pjesama, koje izgledaju karikaturalno. Ti autori i ti izvođači pjesama nisu nikada ni pomislili da konzumiranje toga bude besplatno. Nikada nećete otići na koncert narodne muzike besplatno. Tu se karte moraju plaćati, a ti su koncerti krcati.

Moramo prihvatiti neku vrstu odgovornosti u kojem pravcu mi idemo. Imamo jednu masovnu kulturu, koju podržava publika, i imamo jednu alternativnu kulturu, koju čak ni publika ne podržava. Moramo, kao društvo, napraviti jedan iskorak, da shvatimo da upravo taj moderni, alternativni izraz su kulturna budućnost jedne zemlje. To je ono o čemu se priča u kulturi. Jednostavno, publika mora, sa svoje strane, da napravi neku vrstu jasne potrebe, kada i u kojem trenutku, mora da podrži određenu situaciju, kao što je bila ova situacija sa Kratkofilom. Mislim da se kod njih sve to nakupilo i da su vidjeli da to ne postoji. Donijeli su odluku i ja ih maksimalno podržavam.

RSE: Gledano odavde, iz Sarajeva, dugo se činilo kako kultura u Banjaluci buja uz pomoć nadležnih vlasti, da postoji neki samosvojni projekti, kao ovaj Festival, kao Animafest i još neki. Sada imamo dojam da se nešto mijenja. Da li vlasti sada imaju ambiciju da poklope taj dio kulture, kao što je sve drugo?

Trifunović: Jedna misija kulture je da propituje stvari. Sada imate toliko materijala za satiru. Period u kojem je Kočić stvarao, a koji je bio satiričar, u kojem i nije bilo puno toga dešavanja, on je uspio iz toga da izvuče vrhunsku satiru, u odnosu na ovo što mi imamo sada. Mi nemamo satiričare. Mi nemamo ismijavanje. U četiri banjalučka pozorišta ne postoji satiričan pogled na politiku, koja je puna Pokondirenih tikvi, koja je puna Nušićevih detalja, koja je puna Kočića, koji je odavde. Sasvim suprotno.

Na toj sudbini Kočića možete da izvučete zaključak kako ovdje funkcioniše kultura. Sada se Kočić predstavlja kao neki borac za RS. Pokušavaju Petra Kočića smjestiti u istorijski kontekst koji mu uopšte ne pripada i kojem nije stremio. I sami kulturni radnici ovdje pristaju da budu dio jedne konzervativne kulturne scene i da ne talasaju. Vi ne možete dobiti izjavu u kojoj će neki pozorišni glumac, režiser, filmski radnik reći nešto što bi moglo da uvrijedi nekog iz vlasti, da se taj zamisli nad svojim postupcima. Dobijaju kakav-takav novac od te iste vlasti, pa im se ne smiju zamjerati. Mislim da je to pogrešno.

RSE: Kulturne vlasti u RS-u nemaju razloga poklapati ove projekte zato što nema izazova, nema provokacije, nema subverzije.

Trifunović: I da postoje takva djela, morate odvojiti ono što finansirate od mogućnosti da to bude finansirano. Ako će neko cenzorski određivati šta može da se finansira, a šta ne, mi se vraćamo u vremena kojima smo u devedesetim rekli ne. Nećemo socijalizam i komunizam i nećemo nekog kulturnog komesara koji će određivati šta može da se radi. Garantujem da je cenzura sada mnogo veća nego u tim komunističkim vremenima.

Tanja Šljivar je jedna od najznačajnijih dramskih pisaca u regiji, ona je Banjalučanka. Ni po jednom njenom tekstu nije postavljena nijedna predstava u Banjaluci. A postavljane su, i u Evropi, i u regiji. Trenutno se njena najnovija predstava igra u Zenici. Predstava koja govori o Banjaluci, predstava čija se radnja dešava u Banja Luci, igra se u Zenici. Možete zamisliti situaciju da imate tako veliku kulturno ime, a da ovdje većina ljudi i ne zna da ta djevojka postoji.

Samo se vraćam na to da je publika najveći cenzor - i medija i kulture. Publika mora jasno da da do znanja da se takve stvari moraju gledati. Naša politička situacija je satirična i time što ćete je ismijavati, nećete reći ništa strašno u rangu U cara Trojana kozije uši. Ne možemo sebi dozvoliti da ćutimo pri jednoj morbidnoj manipulaciji ljudima, koja je tragikomična, pa samim tim i satirična, da ne bude ismijana kroz kulturni izraz. Istorijski će to biti upisano kao jedna tužna istina o jednom kulturnom miljeu, koji slavi satiričara Petra Kočića, a s druge strane nije proizveo ništa slično Kočićevom djelu.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG