Dostupni linkovi

Traženje istine i pomirenje u regionu težak zadatak


Inicijativa za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava (REKOM), ilustracija

Inicijativa za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava (REKOM), ilustracija

Već godinama svaka od zaraćenih strana na prostoru bivše Jugoslavije želi dokazati da je baš ona u pravu i da nije kriva za ono što se dešavalo devedesetih godina prošlog vijeka. Zbog toga ne čude tri istine i duboko podijeljeno društvo kakvo je u državama nastalim raspadom bivše SFRJ. Takvi dijametralno suprotni stavovi i 17 godina od završetka rata nameću pitanje da li su pomirenje i pravda mogući u regiji i koji su načini da se provedu u djelo. Upravo time su se u petak bavili predstavnici akademske i umjetničke zajednice na okruglom stolu u Sarajevu ocjenjujući kako je neophodno izgraditi trajni mir i povjerenje kroz civilno društvo i medije, te inicijativu REKOM, odnosno osnivanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava.

Skoro dvije decenije od završetka rata u bivšoj Jugoslaviji još uvijek se traži odgovor na pitanje kako doći do pomirenja na ovim prostorima. Tim prije jer u zemljama nastalim raspadom bivše države i dalje dominira politika podjela u svim segmentima društva.

Zbog toga se nameće pitanje ko su osobe ili organizacije koje bi mogle pomoći u procesu traženja istine i trajnog mira na ovim prostorima, te kako pomoći žrtvama ratova.

Predstavnici akademske zajednice ocjenjuju kako je to pomalo „nemoguća misija“, jer i dalje živi apsurdan fenomen da su individue u isto vrijeme i heroji i ratni zločinci.

Zoran Pajić, profesor na londonskom univerzitetu, kaže kako je primjena međunarodnog humanitarnog prava predstavljala pokušaj da se taj apsurd prevaziđe, ali da nevladine organizacije koje okupljaju žrtve proteklog rata osjećaju da su iznevjerene sudskom pravdom.

„Te potrebe se često svode na precizna saznanja o sudbini ubijenih ili nestalih, zadnjim trenucima njihovog života, motivima počinilaca zločina, naredbodavcima i neposrednim ubicama i mučiteljima. Jednom riječju, preživjelima trebaju nesumnjiva saznanja o činjenicama kako bi prestali tragati za prošlošću, doživjeli smiraj i okrenuli se budućnosti“, kaže Pajić.

Ono što predstavlja apsurd je da već godinama svaka od zaraćenih strana želi dokazati kako je baš ona u pravu i da nije kriva za ono što se dešavalo devedesetih godina prošlog vijeka.

Dino Mustafić

Dino Mustafić

Zbog toga ne čudi podatak da i nevladine organizacije koje okupljaju žrtve proteklog rata imaju dijametralno suprotne stavove o proteklim događajima. Upravo time je začuđen reditelj Dino Mustafić. Za njega to šteti procesu pomirenja jer, kako navodi, platforma pomirenja nije platforma zaborava - jer se zaboraviti ne može, ali se mora oprostiti:

„Da bi se to dogodilo, svaka riječ mora biti zapisana, svaka suza izvagana i svaka žrtva mora biti izmjerena. Jedini način da njegujemo tu kulturu sjećanja i empatije kako buduće generacije nikada ne bi ponovile okrutnosti prema onima koji su drugačije nacionalnosti i vjerske pripadnosti je, po meni, jedan ozbiljan reformski zahvat u obrazovnom sistemu.“

Uloga medija

Mnogi su skloni reći kako pomirenju ne doprinose ni mediji, koji i dalje šire jezik mržnje. Rijetki su oni koji profesionalno izvještavaju o pojedinim događajima, no novinarka Dženana Karup Druško postavlja pitanje da li je moguće biti profesionalac u novinarskoj branši, posebno oni koji su na bilo koji način „okusili“ rat u Bosni i Hercegovini:

„Počesto pribjegavam taktici da se, iskreno rečeno, krijem iza haških presuda zato što svi stalno, na svim seminarima, insistiraju: objektivno, objektivno, objektivno... Međutim, 20 godina nakon rata ja sam shvatila da nema objektivnosti u izvještavanju o ratnom zločinu i da zaista nije ništa loše u tome ako ja u svoje izvještavanje unesem emocije - zato što je to jednostavno nešto što se desilo mojoj zemlji i mojem narodu.“

Većina javnosti u regiji smatra kako pomirenje nema alternativu i da će, nakon zatvaranja Haškog tribunala, trebati oformiti pandan toj instituciji. Upravo to je bila ideja vodilja inicijatorima REKOMA - regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava.

Potpisnici ove incijative, ali i njeni koordinatori, poput Nataše Kandić, su mišljenja da će pomirenje i pravda biti zadovoljeni formiranjem komisije:

„Inicijativa REKOM je važan put zato što ima jedan novi pristup prema pomirenju“, kaže Kandić.

No, ima i onih koji su skeptični ne prema ideji REKOMA već njenoj realizaciji. Tako Jakob Finci, predstavnik Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, smatra da se vrlo lako može desiti da državnici u regiji podrže tu inicijativu, ali kada dođe do njene realizacije, svi zaćute. Finci to poredi s idejom osnivanja slične komisije za Bosnu i Hercegovinu od prije desetak godina:

„Sve vjerske zajednice su bile za to. Veliki dio onoga što zovemo civilno društvo je bio za to. A onda je sve stalo zato što su se stranke jednostavno prepale ne vjerujući jedni drugima: ’Zamisli, oni su prihvatili taj prijedlog, a i mi smo ga prihvatili, a oni su u principu protiv nas. Biće da tu ima nešto protiv nas, ali mi nismo dobro vidjeli. I bolje da mi to zaustavimo, nego da nam se obije o glavu.’ I upravo ono što kažu da je apsurdno - sve što je u svijetu logično, u Bosni nije - kad se svi slože oko nečega, onda je normalno da stvar prođe. A ne, kod nas je sve stalo upravo zbog toga što ’možda nismo dobro prostudirali o čemu se radi.’“

Današnja rasprava o pomirenju i pravdi još jednom je pokazala kako su se na jednom mjestu susreli ljudi koji imaju manje-više slične stavove o procesu pomirenja i pravdi na ovim prostorima.

Zbog toga će ostati „mrtvo slovo na papiru“ ukoliko bude poslužila samo kao razmjena iskustava akademske i umjetničke zajednice, a ne primjenjivana u podijeljenom društvu, kakvo je ovo u regiji.

  • 16x9 Image

    Dženana Karabegović

    Diplomirani žurnalista. Od 1999. prelazi iz Tuzle u Sarajevo, gdje u bh. dopisništvu RSE počinje raditi kao novinarka. Obrađuje političke teme, uređuje i vodi radijske emisije i urednica je magazina TV Liberty.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG