Svjetski Dan pozorišta, 27.3. ujedno i dan osnutka teatra Kabare Tuzla. Povodom rođendana, ovaj kolektiv, kao jedan od najvitalnijih alternativnih scena u BiH, svake godine održava međunarodni festival, na kome učestvuju najupečatljivija regionalna ostvarenja iz protekle godine. U osam festivalskih dana biće odigrano devet predstava, o kojima razgovaram sa osnivačem, i Kabarea i Festivala Vladom Keroševićem, glumcem, rediteljem i pedagogom.
RSE: Festival starta sa programima koji su posvećeni, više nego značajnom jubileju za cijelu regionalnu teatarsku scenu, 40 godina rada Zijaha Sokolovića.
Kerošević: Pri otvorenju bila je pročitana poruka za svjetski Dan teatra, a ujedno i svečana ceremonija otvaranja. Promovirana je knjiga, "Glumac je glumac", Zijaha Sokolovića. Publika je imala priliku da vidi premijeru u BiH, najnovije predstave Zijaha Sokolovića, pod nazivom "Demokratija", koju igra sa Draženom Šivkom.
RSE: Da li je ovo izdanje Festivala okrenuto ka njegovom veličanstvu glumcu?
Kerošević: Ovo jeste. Ovaj festival smo mi stavili pod motom "Susret generacija", zato što će na ovom Festivalu zaista biti glumci svih generacija, velika imena regionalnoga teatra, od Zijaha Sokolovića, preko Irfana Mensura i Mirjane Karanović, do iz Zagreba. Tu su i stariji glumci, srednjaci, što bi se reklo, mladi glumci i oni koji su trenutno na Akademiji dramskih umjetnosti. Od najmlađih do najstarijih, svi su na sceni i svi će imati priliku da se kompariraju. To je smisao ovog festivala jer je to TKT Fest, Dani akademskog festivala. Ovo je na određen način očigledna nastava za studente Akademije dramske umjetnosti Univerziteta u Tuzli.
RSE: Nemam ambicija da te stavljam u neku nepriliku, ali ipak bih volio znati šta Vlado Kerošević, kao glumac, pedagog, reditelj, menadžer, misli o tome ko je u suštini pozorište? Da li čovjek u fokusu, na daskama, ili čovjek koji ravna neku teatarsku priču?
Kerošević: Bez interakcije glumca i publike, nema pozorišta. Naravno da su bitni i svi ostali segmenti pozorišta. To je ono radi čega mi svi ostali svoj posao najviše volimo, jer taj kontakt sa publikom je nešto što pokreće adrenalin kod svih teatarskih umjetnika.
RSE: Šta će to tuzlanska publika, ali i brojni gosti, moći gledati ovih sedam rođendanskih dana?
Kerošević: Publika u Tuzli će imati priliku da vidi u ponedjeljak, 28. marta, komediju "Njuške", u kojoj igraju Enes Vejzović, Janko Rakoš i Filip Križan, u produkciji teatra Exit iz Zagreba. U utorak je drama "Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali", najnovija premijera Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, koju je režirala Mirjana Karanović, a igraju Mirjana Karanović i Enes Salković. U srijedu će biti promocija knjige kritika Mladena Bićanića i nakon toga monodrama "Izložak broj 49", u režiji i izvođenju Damira Poljička, a u produkciji teatra Exit iz Zagreba. U četvrtak u 13:00 bit će predstava za djecu, "Hoću da se igram", u produkciji teatra Kabare Tuzla. U večernjem terminu u gostima nam je Irfan Mensur sa predstavom "Glumac, kaži nešto smešno", u koprodukciji Vuk Karadžić iz Beograda i Jugoart. U petak bit će predstavljanje digitalne monografije "Kazališni izraz mnoštva lica u stvarnosti i Teatar Kabare", autora Srđana Vukadinovića. Nakon toga će biti prikazana drama "Zoo priča", u produkciji teatar Kabare Tuzla. Savremena drama "Nećeš razbojniče", bit će u subotu. U gostima nam je kazalište iz Virovitice i gradsko kazalište iz Vinkovaca, u koprodukciji, a igraju Vladimir Andrić, Goran Koši i Mladen Kovačić. U nedjelju imamo komediju "Eva nije Adam". U gostima nam je gradsko kazalište Jozo Ivakić iz Vinkovaca.
Kod nas se proglašava samo jedna nagrada, to je najbolja predstava po ocjeni publike.
RSE: Radi se u najvećem broju slučajeva o monodramama i predstavama sa dva, tri glumca. Opet govorimo o glumcu i jednom suženom rediteljskom prostoru. Da li je ova komorna forma, kojoj ste se okrenuli, uslovljena trenutačnim uslovima u koje je svako pozorište stjerano?
Kerošević: Sa jedne strane jeste, sa druge i nije. Trenutno je hit siromašno pozorište, a u produkcijama teatarskh kuća su sve više na repertoaru predstave sa dva do tri lica, da bi teatri bili mobilni, da bi mogli ostvariti što veću komercijalnu produkciju, kada je u pitanju izlazak iz vlastite kuće. To je i najjeftiniji način kako doći do publike i kako doći do materijalnih sredstava ili kako vratiti materijalna sredstva koja se ulože u neki projekt.
Ovo jeste međunarodni teatarski festival komornih formi jer je i naš teatar komoran, kamerni teatar. To je na određen način nekakva definicija ovog teatra od samih početaka. Naravno da mi igramo predstave, ali to su predstave najčešće u našoj produkciji i sa više lica. U okviru ovoga smo igrali i "Prokletu avliju" i "Derviš i smrt" i "Gilgameša" i "Ilijadu" i "Odiseju" i tako dalje. Međutim, kada dolaze gosti k nama na Festival, oni gledaju da ih to što jeftinije košta, a mi gledamo da dobijemo što kvalitetniju predstavu na repertoaru TKT festa.
RSE: Čovjeku sa strane se mora dopasti činjenica da na rođendansku proslavu Kabare teatra dolaze provjereni prijatelji iz regiona i iz BiH.
Kerošević: Dogode se te stvari, da ljudi u neviđeno imaju povjerenja jedni u druge. Evo, 14 godina nikada niko nije iznevjerio dogovor, u odnosu na ono što je ranije precizirano i ustanovljeno.
RSE: Zanimljivo je spomenuti kako funkcioniše ovo vaše teatarsko bratstvo. Vi uvijek razmjenjujete posjete i repertoare.
Kerošević: Mi moramo tako raditi. Najjeftinija varijanta da se dođe do velikog projekta je da se udruže dva do tri teatra. To je još kvalitetnije ukoliko to bude koprodukcija prekograničnog ili međunarodnog značaja. U produkcijskom smislu, princip razmjene, ovaj koji mi imamo, je također jedan od najzahvalnijih i najjeftinijih modela. Događa se razmjena, tako da podijelimo troškove na dva dijela prilikom svakog gostovanja. Lakše nam je, i po dinamici, ali i po količini materijalnih sredstava koje treba uložiti na jedno gostovanje.
RSE: Vi možda niste izmislili taj sistem, ali je recept dobar i vi ga provodite, čini mi se, najdosljednije.
Kerošević: Nije ovo od sada. Dok sam bio u Narodnom pozorištu Tuzla, kao umjetnički direktor, a i u angažmanu kao glumac, ovaj koncept se upražnjavao sa teatrima iz čitavog regiona. Nama su dolazili na reviju najbolje predstave u to doba iz čitavog regiona, od Triglava do Gevgelije. U tih mjesec dana smo mi ugošćavali 30 predstava u Tuzli. Onda je Narodno pozorište Tuzla kretalo na turneje od Triglava do Gevgelije, sa dvije ili tri predstave. Bili smo na turnejama po dva ili tri mjeseca jer su nas dočekivali naši prijatelji od Prilepa do Nove Gorice, Zagreba, Beograda, Novog Sada, Zrenjanina, Osijeka i tako dalje.
RSE: Mnogo kontakata i rekao bih kompetentnost za odgovor na pitanje - Ima li nekih velik razlika u uslovima u kojima pojedine teatarske kuće u regionu rade?
Kerošević: Ima. U principu umjetnost, kao sofisticirani vid kulture, u čitavom regionu je jako marginalizirana. U materijalno finansijskom smislu je dovedena skoro do nestajanja. To je veliki problem jer trenutačne političke elite, volim ih nazvati oligarhije, nemaju nekakvog odnosa prema umjetnosti, to jeste imaju odnos prema umjetnosti koja isključivo podupire političke opcije, onih koji su na vlasti. To naravno ne smatram umjetnošću, ne samo ja, nego to ne smatra niti jedan umjetnik, kojem je stalo do estetike umjetnosti kojom se bavi.
Na žalost, oni koji su u alternativi, pogotovo u profesionalnoj alternativi, imaju najviše problema. To su pozorišta kao Kabare Tuzla, Exit iz Zagreba ili pozorište Rugantino. To je niz teatarskih alternativnih kolektiva koji nemaju zaposlenika, imaju do tri zaposlena. Ansambl za predstave angažiraju od projekta do projekta i prave komercijalnu produkciju. Ti teatri su svedeni na to da očekuju materijalno finansijska sredstva od granta do granta. Ali, sudbina granta je takva da ministar može uvijek da ukine grant, da ga umanji za 50% ili 80%, da o tome nikoga ne konsultira, dakle na vlastitu odgovornost. To se na žalost najčešće i dogodi. Mi smo tek sada uspjeli realizirati sredstva koja smo dobili za TKT Fest 2014. godine od Tuzlanskog kantona. Možete misliti u kojim uvjetima i na koji način mi možemo išta planirati ili možemo išta organizirati i raditi. Od FBiH ni za 2015. ništa nismo dobili, a već je 2016.
RSE: Unatoč svim ovim nevoljama, glavoboljama i podmetanjima, pozorište živi i slavi svoje praznike. Čini mi se da će tako ipak zauvijek biti?
Kerošević: To mora tako biti jer pozorište živi u njegovim umjetnicima. Pozorište je život! Vrlo je teško ubiti teatar. I kada donesu odluku o tome, teatar će preći u ilegalu, preći će u konspiraciju, a u tom slučaju će biti najopasniji i najkvalitetniji, siguran sam u to. Prema tome, čak i oni koji bi to najradije učinili, znaju za to. Zato nas drže na podgrijanoj varijanti, na žalost, da bi smo se patili, ali svejedno, mi ćemo izdržati. Teatra Kabare Tuzla i TKT Festa će biti i unatoč tome da li se to sviđa nekome ili ne i da li to nekome radi posao ili ne. Ovo radi posao građanstvu, koji voli teatar.
