Dostupni linkovi

logo-print

Tanja Stupar Trifunović: Vrijeme lažnih vrijednosti prolazi


Tanja Stupar Trifunović

Tanja Stupar Trifunović

Banjalučka spisateljica Tanja Stupar Trifunović je ovogodišnja dobitnica prestižne nagrade Evropske unije za književnost, što je bio povod da RSE s njom razgovara o nagrađenom romanu, onima koji odlučuju o nagradama u RS, ali i o ženskom kanonu.

RSE: Čestitke uz ovo vrijedno priznanje. Kažu da, umjetnik ili umjetnica, stvara, bez obzira hoće li, i u kom obliku, doći valorizacija tog čina. Ipak, računam da neka nada uvijek pomalo kopka?


Stupar Trifunović: To je tačno. Bilo šta u životu da radimo, na neki način se nadamo da će biti prepoznato i da će nam neko dati neku vrstu potvrde tom našem trudu. Za umjetnike je to takođe značajno i specifično, pošto je književnost usamljenički posao. Čovjek ne kreće sa idejom da će dobijati potvrde, nego iz nekog unutarnjeg moranja. A kada stigne neka vrsta potvrde i prepoznavanja, onda mu je to nekakav znak da sve te godine rada nisu bile uzaludne.

RSE: Nagradu si dobila za svoj prvi roman, za koga voliš reći kako ti je najpoetičnije djelo, a prethodile su četiri knjige poezije.


Stupar Trifunović: Mogla bih se složiti sa tim. Vjerovatno sam naglašavala da je to najpoetičnija knjiga. Na neki način sam napisala knjigu u prozi, koja sadržava svo to ranije poetsko iskustvo i poetski naboj, koji je u knjigama poezije prepoznatljiv i prisutan. To se tako desilo. Nisam imala plan da taj roman tako ispadne. Dovršavala sam u međuvremenu knjigu poezije, koja još uvijek čeka da izađe. Imala sam ideju da napišem roman koji će više biti uobičajen roman ili naš uobičajeni doživljaj romana koji ide linearno sa klasičnom pričom. Taj roman mi se naprosto omakao kao takav. Vidjela sam da ne mogu pobjeći tom svom poetskom doživljaju svijeta i pustila sam da to tako izađe.

RSE: Naslov "Satovi u majčinoj sobi", odmah će nas uputiti na temu.


Stupar Trifunović: Odnos majke i kćerke je inače jako kompleksan i jako ga je teško literarno obuhvatiti i obraditi. U tom odnosu uvijek ima više prećutanog, nego izrečenog. Na neki način roman jeste pokušao dotaknuti te slojeve dešavanja i emotivnih odvijanja između majke i kćerke, koje zapravo ostanu nedokučivi i i sjenoviti, ne samo njihovog odnosa, nego i ličnosti majke u našim životima. Nekako, i u ličnom iskustvu, a i u iskustvu ljudi oko sebe, sam imala stalno osjećaj da mi majke pamtimo kao jednu sliku brižnosti, uobičajenu sliku majke, kakvu učimo u školi. Međutim, šta se sve krije iza toga i koliko je naša majka iza te slike majke sakrila nekakve vlastite ličnosti karaktera i osobine, je ono što me zanimalo. Pokušala sam prodrijeti iza te slike koju imamo svi, kao neku vrstu postera u glavi. Ne znam koliko sam uspjela, nadam se da su čitaoci to našli.

RSE: Često se baviš pitanjem položaja žena u društvu, o njenom mjestu u ukupnom okruženju. Pročitao sam kako se kod tebe mogu poznati natuke feminizma?


Stupar Trifunović: Naravno. Govoreći o ženi, i o ulozi žene u našem društvu, ne možemo, niti trebamo, izbjeći uticaj feminizma i blagodet feminizma. Bez feminizma danas žene ne bi imale, od tog osnovnog prava glasa i uopšte sloboda. Danas ipak imamo društvo u kome žene imaju, i prava glasa, i učestvuju u javnom i kulturnom životu. Imaju neku vrstu pozicije. To još uvijek nije na nekom optimalnom nivou.

Tanja Stupar Trifunović

Tanja Stupar Trifunović

Mislim da sve ono što danas žene imaju, pa između ostalog i ja, možemo zahvaliti feminizmu i onom za šta su se generacije žena prije nas borile. To ne treba zanemarivati i zaboravljati. Ne treba imati negativan odnos prema tome, naprotiv. Feminizam je doveo ženu u našem društvu do ravnopravne pozicije, što mislim da je neka vrsta blagodeti. Naprosto, žena kao biće, mora da sazrijeva i odrasta, kao i muškarac. Feminizam je tu odigrao jednu vrstu uloge u izgradnji žena. Taj proces još uvijek traje i mi se svi nalazimo u tom procesu. Žene na neki način jesu skrajnute i možda oštećene za iskustvo ženskog, i u književnosti, i inače u životu.

U kanonskoj književnosti imamo pretežno muške autore. Ne kažem da se radi o lošoj književnosti, naprotiv, ima sjajnih autora, ali naprosto mislim da su žene oštećene za neku vrstu ženskog iskustva života, koji nije ni manje vrijedan, ni manje kompleksan, ni manje zanimljiv. Zašto je to tako, na to ima dosta pitanja. Nadam se da ćemo tražiti i nalaziti odgovore i da ćemo detaljnijom analizom doći do odgovora. U Srbiji već ima jedan proces. Oni rade književnost, traže autorke iz XIX vijeka, koje su tada stvarale. Susreću se sa zanimljivim autorkama koje su naprosto zanemarene, ne zbog manjka kvaliteta, nego nisu postale dio kanonske književnosti.

RSE: Da li je ovaj kompetentni evropski žiri, u tvom romanu, prepoznao upravo taj ženski kanon?


Stupar Trifunović: To bi trebalo pitati žiri. Zaista ne znam, nadam se da jeste. Moja knjiga ne pretenduje da je pisana samo za žene. Imala sam jako lijepa iskustva i sa muškim čitaocima, koje je jako dotakla knjiga i koji su je prepoznali. Mislim da je to potrebno, ne samo ženama, nego i muškarcima. Naš život je bogatiji kada imamo kompletirano i žensko i muško iskustvo, koji nam literatura omogućava.

RSE: Oprostićeš mi ukoliko u ovom trenutku podsjetim na jednu malu neprijatnost, u vezi sa ovim tvojim romanom. Prošle godine je predsjednik žirija za nagradu RS-a, knjigu proglasio katastrofalnom. Izgleda da se kod vas u RS-u bolje piše, nego u ovoj sirotoj Evropi?


Stupar Trifunović: To je zanimljiva situacija. Meni je sa te strane drago zato što ova nagrada dovodi u pitanje sve ono što naši lokalni žiriji godinama rade, ne samo u RS-u, nego inače na ovim prostorima. Mi smo stvorili jedan zatvoreni sistem vrijednosti koji je zaista, ili vredniji nego evropski sistem vrijednosti, ili je zaista bezvrijedan. Ja bih da to ostavimo otvorenim, pa da zaključimo vremenom jer će ono donijeti nešto svoje. Da li smo mi zaista lokalno uspjeli proizvesti neku vrijednost, veću od evropske, ili mi sebi pravimo medvjeđu uslugu, zatvarajući se u jednu usku žabokrečinu, u kojoj mi sami sebi dajemo vrijednost, koju niko više ne prepoznaje.

Upravo sam to govorila i o nagradama. Imamo nagrade koje više nisu signal, ni čitaocima, ni medijima, ni javnosti. Mislim da je to jako loše jer sami pisci, i ljudi oko knjige i književnosti, obesmišljavaju svoju profesiju i svoj rad na taj način. To je neka sitna, trenutna dobit, ali generalno mislim da je to jako loše za ovdašnje književnosti. Nisam usamljen slučaj, ima još autora mlađe generacije koji su dobili evropska i regionalna priznanja. Mislim da to ukazuje na to da smo mi ovdje stvorili obrnut sistem vrijednosti i da će se to vremenom urušiti samo od sebe jer dolaze nove generacije u BiH, u oba entiteta i u tri književnosti, koje čine ovu našu stvarnost u BiH. Pratim sve autore i mislim da ima zanimljivih autora srednje i mlađe generacije, koji će svojim kvalitetom da sruše tu nametnutu bezvrijednost ili nametnutu nepostojeću vrijednost.

RSE: Onda mogu zaključiti da kod vas u Banjaluci, kao i u čitavoj državi, postoji određena generacijska napetost između etabliranih pisaca, koji se vode mišlju da su bardovi i ljudi koji drugačije poimaju, i umjetnost, i poziciju umjetnosti?


Stupar Trifunović: Kada čovjek ima talenta, on nema potrebu da obstruiše i zavidi drugima. Toliko je čovjek zaokupiran svojim radom i sobom, da je taj talenat, i razdirući i težak, i nije ga lako nositi. Nema čovjek vremena da radi tu vrstu spletki, i konstrukcija i stvaranja sebi lažne vrijednosti. Nije problem u generacijskom sukobu, nego je problem u tome što ljudi sebi prave lažnu vrijednost, proizvode lažnu vrijednost. Naravno da postoji i stvarna vrijednost, kakva takva, u skromnim dometima, ali vrijednost.

Tanja Stupar Trifunović

Tanja Stupar Trifunović

Lažna vrijednost se osjeća ugroženom od stvarne vrijednosti. Mislim da vremenom, lažna vrijednost zaista može dugo da se zadržava, tome mi ovdje stalno svjedočimo. Ima svoje sisteme i puno je organizovanija. Vrijeme urušava lažne vrijednosti, kakve smo mi, na žalost, dobili ovim poslijeratnim vremenom. One su naprosto isplivale i traju prilično duže, nego što smo svi mi očekivali. Mislim da vrijeme lažnih vrijednosti lagano prolazi.

RSE: Sad si me podsjetila na još jednu neprijatnost, na onaj skandalozni otpor, nekih ustoličenih pisaca, kada su tebe izabrali za glavnu urednicu "Puteva", vrijednog časopisa, onomad samo za književnost, sada i za kulturu. Govorili su da se pravi obdanište od toga, da ti nisi dorasla takvom zadatku. Generacijski ili ideološki, koji je tu problem?


Stupar Trifunović: Koliko god mi ponekada bude teško da se borim sa takvim situacijama, mislim da je to na neki način dobro i da je mene, koliko je donijelo poteškoća, toliko i ohrabrilo, natjeralo me da se izgrađujem sama i da izdržim. Ono što me najviše ohrabruje su upravo ove mlađe generacije, koje imaju neku silinu i energiju i znanje, koja naprosto ruši taj poredak sam od sebe.

Razumijem da je teško usvajati novine, ali književnost je naprosto takva. Ona je živa i uvijek donosi nove autore, donosi nove situacije. Pisac, na neki način, ne kažem da treba biti pomodan, ali mora biti u duhu sa vremenom, ako ne i ispred njega. Mora da prepoznaje procese i osjeća stvarnost. Plašim se da ljudi pokušavaju na neki način zaustaviti vrijeme, što je nemoguće.

Mislim da je i ta kritika "Puteva" bila prilično arhaična. Tada se nisam ni puno konfrontirala, ni opirala tim kritikama. Razmišljala sam da će vrijeme pokazati da li "Putevi", kao časopis, imaju ili nemaju vrijednost, kao i oni autori koji su zastupljeni u njima. Mislim da vrijeme upravo sada to i pokazuje, u perspektivi da će još više pokazivati. Čak nisam imala ni potrebu da ulazim u konflikt jer su se lažni kritičari sami od sebe ugasili.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG