Autor: Luke Johnson, prevela: Ena Stevanović
Iran je u proteklih 35 godina pod vojnim i ekonomskim sankcijama čiji je cilj bio prisiliti Teheran da prestane podržavati terorističke organizacije, da se pozabavi pitanjem ljudskih prava i da obustavi nuklearni program.
Kako dogovor svjetskih sila oko iranskog nuklearnog programa postaje sve izvjesniji, sankcije Iranu bi mogle biti ublažene.
U nastavku ćemo se ukratko osvrnuti na sve vrste sankcija koje su bile nametnute Iranu i na to kolika je mogućnost njihovog ukidanja.
Kako Sjedinjene Države nameću sankcije?
Postoje dva načina na koja Sjedinjene Države nameću sankcije: zakonima koje donosi Kongres i izvršnim nalogom predsjednika države. Većina sankcija koje se odnose na Iran je nametnuta nalogom predsjednika.
Američki kongres je od početka devedesetih nametnuo različite vrste sankcija Iranu usljed zabrinutosti oko razvoja nuklearnog programa, zbog terorizma, kršenja ljudskih prava i pranja novca. Te sankcije su utjecale na sve, od prodaje oružja i nafte do poslovanja iranskih banaka. Sankcijama koje su donesene 2010. godine se zabranjuje sav uvoz i izvoz iz Irana.
Američki predsjednik Jimmy Carter je 1979. godine potpisao prvi izvršni nalog. Carter je proglasio Iran „nacionalnom opasnošću“ i blokirao je svu iransku državnu imovinu koja podliježe jurisdikciji u Sjedinjenim Državama. Američki predsjednici nakon njega, uključujući Ronalda Reagana, Billa Clintona, Georgea W. Busha i Baracka Obamu su također izdali izvršne naloge koji se odnose na sankcije protiv Irana.
Američke sankcije
Odnosi između SAD-a i Irana su se značajno pogoršali kada je 1979. godine počela Islamska revolucija posebno nakon Iranske talačke krize koja je u Iranu poznatija kao kidnapovanje američkih špijuna.
Talačka kriza koja se dogodila 4. novembra 1979. godine kada su 52 američka državljanina bila zarobljena u američkoj ambasadi u Teheranu je navela tadašnjeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera da nametne sankcije protiv Irana. Po nalogu izvršnog organa, sva iranska državna imovina u Sjedinjenim Državama je zamrznuta, kao i sva imovina izvan Sjedinjenih Država pod kontrolom američkih subjekata ili pojedinaca. Kao rezultat toga, Iran je izgubio pristup sumi od 12 milijardi dolara u imovini.
Nakon toga su uslijedile sankcije pod upravom američkog predsjednika Ronalda Reagana, nakon što je Teheran optužen za povezanost sa militantnom skupinom Hezbollah u bombardiranju baze u Bejrutu 1983. godine. Iran je stavljen na popis zemalja koje podržavaju terorizam i zabranjena je svaka vrta američke pomoći ovoj državi.
Sankcije su nastavljene i devedesetih godina za vrijeme mandata predsjednika Billa Clintona koji je zabranio bilo kakav američki anganžman u razvoju iranske naftne industrije i svu trgovinu i ulaganja u Iran. Godine 2002., nakon što se saznalo da Iran operira sa dva tajna nuklearna postrojenja, Sjedinjene Američke Države su uvele novi val sankcija (uključujući i sankcije nametnute od strane Ujedinjenih naroda i Europske unije). Za vrijeme mandata predsjednika Georgea W. Busha, zamrznuta je imovina velikog broja pojedinaca i kompanija iz Irana kao i stranih kompanija za koje se vjerovalo da pomažu Iranu u razvoju nuklearnog programa.
Predsjednik Barack Obama je 2010. godine potpisao još jednu odluku Američkog kongresa kojom se dodatno postrožavaju sankcije nametnute Iranu i kojima se obustavlja globalna opskrba naftnih derivata Iranu. Obama je 2012. godine zaustavio sve transakcije Centralne banke Irana u Sjedinjenim Američkim Državama i dao je pravo američkim institucijama da zamrznu iransku imovinu.
Ublažavanje američkih sankcija
Povijesno gledano, Američki kongres i predsjednici su prepoznali nužnost ublažavanja sankcija ukoliko dođe do promjene okolnosti pod kojima su sankcije nametnute. Sam američki predsjednik može opozvati donesene izvršne odluke kao i većinu odluka Kongresa.
Stoga, da bi došlo do ublažavanja sankcija, američki predsjednik mora skupa sa Kongresom potvrditi da Iran više ne podržava međunarodni terorizam i da je obustavio razvoj svog nuklearnog programa.
Trajno uklanjanje sankcija bi moralo biti izglasano od strane Kongresa.
Devetnaestog marta, zamjenik državnog tajnika Anthony Blinken je rekao da Sjedinjene Države smatraju da će do ublažavanje sankcija doći postepeno.
„Insistiramo na tome da Iran pokaže da se pridržava pravila. Nakon toga će sankcije moći biti ublažene i u nekom trenutku i okončane, ukoliko to Kongres izglasa,“ rekao je Blinken.
Zvaničnici Obamine administracije su rekli da imaju ovlasti da obustave sankcije u slučaju dogovora i da im za to ne treba Kongres. Međutim, republikanski senator iz Arkansasa Tom Cotton je u svom pismu 9. marta upozorio na to da će svaki dogovor bez saglasnosti Kongresa biti smatran „izvršnim dogovorom“ koji bi stoga mogao poništiti naredni predsjednik.
Zakon koji su predložili senator Bob Corker, republikanac iz Tenesija, i Bob Mememdez, demokrata iz New Jerseya, sprječava predsjednika da obustavi sankcije u trajanju do 60 dana dok Kongres ne razmotri sporazum.
Iako je Obama zaprijetio da će staviti veto na prijedlog zakona, njegovi zagovornici se nadaju da mogu dobiti 67 glasova potrebnih da se nadjača predsjednički veto.
Sankcije UN-a i Europske unije
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je 2006.godine nametnulo sankcije Iranu zbog nuklearnog programa i zamrznulo je imovinu pojedincima i komapnijama koje su povezane s njim.
Nakon toga, 2007. i 2008. godine je nametnut embargo na izvoz oružja te ograničenje putovanja osobama koje su pod sankcijama. Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a se Iranu zabranjuje učešće u bilo kakvim aktivnostima vezanim uz balističke projektile, a svim ostalim državama je zabranjeno da izvoze vojna vozila, helikoptere i rakete u Iran.
Da bi se sankcije ukinule, Vijeće sigurnosti bi moralo donijeti novu Rezoluciju.
Europska unija je također nametnula vlastite sankcije Iranu zbog nuklearnog programa. Europska unija je 2010.godine uvela sankcije kojima se zabranjuju ulaganja u iranski energetski sektor, uvela je mebargo na naftu i plin i mnoga financijska ograničenja.
Ublažavanje ili uklanjanje sankcija bi morala predložiti Federica Mogherini, visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Ministri vanjskih poslova 28 zemalja članica Vijeća za vanjske poslove EU bi morali raspraviti o svim mogućim mjerama prije njihove implementacije.
