Gošća Radija Slobodna Evropa je pjesnikinja Tanja Stupar Trifunović, glavna i odgovorna urednica časopisa za književnost, umjetnost i kulturu „Putevi“. Ovaj časopis kvartalno izlazi u Banjaluci više od pola stoljeća, a posljednji brojevi izazvali su dosta reakcija tamošnje kulturne javnosti.
Stupar Trifunović: Bilo bi neinteresantno da se svima sve sviđa. Mislim da je baš dobro što su „Putevi“ pokrenuli različite stavove, mišljenja i razmišljanja. Htjeli smo da nastavimo tradiciju nekadašnjih „Puteva“ koji su imali jugoslovenski koncept. Sada bi to bio regionalni koncept. Naslanjamo se na to. Želimo da predstavimo domaću scenu, prvenstveno banjalučku, da imamo i lokalnu i regionalnu dimenziju. Mislimo da ima dosta interesantnih stvari koje su i kvalitetne, ali prođu nevidljivo jer su previđene, a upravo su to one stvari koje se tiču književnosti, umjetnosti i kulture, koje su možda najkvalitetnije i najinteresantnije.
U „Puteve“ smo ubacili neke nove rubrike, što se ne udaljava daleko od stare koncepcije prijeratnih "Puteva". Oni su se bavili aktuelnostima, scenom i kulturnim dešavanjima u gradu. Nastojimo kroz te aktuelnosti upoznati širu kulturnu javnost, koja jeste nedovoljno informisana. Imamo dosta medija, ali mislim da je kultura u svim medijima dobila neko mjesto zapećka i dosta slabo je čitaoci mogu upoznati. Mi želimo to da nadoknadimo kroz „Puteve“, ali samim tim i da damo malo drugačiji profil u odnosu na ostale književne časopise, kojih ima dosta i koji su slični jedni drugima.
Imamo intervjue koji pokrivaju i filmsku umjetnost i pozorišnu i književnost. Tu je i klasični dio: eseji, poezija, kritika, nove knjige, proza, putopisi, zapisi i najzad rubrika autori govore, koja je interesantan i donosi, ili govore autora pri primanju nagrda, ili njihove dnevničke zapise.
Stupar Trifunović: Nadam se da ste u pravu i da smo donekle uspjeli. Stari „Putevi“ su bili kvalitetan časopis. Naša ideja, pokretač i vodilja, jeste bila da nekako nastavimo na tu tradiciju, ali svjesni smo toga da novo vrijeme postavlja i nove zahtjeve. Te zahtjeve mislim da smo uspjeli ostvariti. Prvenstveno se tiču izgleda „Puteva“, pa tako „Putevi“ imaju moderan dizajn. Potpuno su u boji i izgledaju dosta vizuelan časopis. Imaju dosta slika i ilustracija, ali su to slike i ilustracije koje se striktno odnose na tekst i nadopunjuju temu. Htjeli smo samo da ponudimo čitaocima jedan magazin koji je i kvalitetan i čitljiv. Tu je možda odmak od uobičajenog književnog časopisa koji sadrži samo tekstove.
„Putevi“ su likovno opremljeni, a to ima korijen u prijašnjim „Putevima“. I ranije su oko „Puteva“ bili okupljeni tada poznati banjalučki i jugoslovenski slikari, koji su davali svoja idejna rješenja, vizije, ideje i ilustracije. Začetak toga je postojao u starim „Putevima“, samo što smo se mi uklopili u neke savremene trendove. „Putevi“ danas izgledaju kako ostali moderni časopisi, koji imaju magazinski koncept.
Stupar Trifunović: U čovjeku postoji taj moment da kada je nešto godinama tako, onda smo navikli da je tako i da nam se ne sviđa ništa novo, makar to novo bilo i bolje. U prirodi je čovjeka da ga promjena uplaši. Mislim da je prvobitni strah i otpor nekako normalan i prihvatljiv i da će vremenom biti prevladan, u smislu da će ljudi shvatiti da je ta bojazan neopravdana i da vizuelno lijep časopis ne znači da nema sadržaja. Mi smo prvenstveno insistirali na sadržaju. Radi se potpuno o autorskim tekstovima.
Kada ljudi vide slike, kažu da to liči na modni časopis, ali to je potpuno drugačiji koncept i nešto drugo. To su bile paušalne i površne ocjene, samo na osnovu prvog dojma, bez da se pročita sadržaj časopisa i da se s njim detaljnije upozna. To je i očekivana i normalna reakcija. Možda su neke od tih reakcija bile neukusne i prenapadne, ali ljudi se ponašaju kao da brane nešto svoje.
Mi nismo ti koji su ugasili, niti nenadano promijenili „Puteve“. Upravo ta starija generacija je nekako dovela „Puteve“ do klimaksa. Poslije su došle nove generacije, koje su sada aktuelne i za čijeg vremena su se „Putevi“ ugasili, što nema nikakvih dodirnih tačaka sa sadašnjom generacijom, sada već po godinama srednjom generacijom pisaca, koja je preuzela „Puteve“, koje više niko nije htio i koji su pet-šest godina izlazili prilično nevidljivo. Mi smo odlučili da ih promijenimo i da napravimo nešto drugačije.
Stupar Trifunović: To je bila izjava jednog čovjeka, Milenka Stojičića, u Glasu srpske. Ne znam sa kojim motivom je to rečeno, ali mislim da je to, što je Milenko izrekao, rekao više sam o sebi, nego o „Putevima“. Mislim da je smiješno govoriti o tome da je umjetnički kolegij „Puteva“, i ja koja sam urednica, obdanište, obzirom na naš rad koji iza sebe imamo. Riječ je o ljudima koji iza sebe imaju od dvije-tri knjige do već pet-šest knjiga. Većina ima i nagrade i obrazovanje, neki predaju na fakultetu. Svi imaju iza sebe svoje biografije i svoj rad.
Mislim da uvijek ima mjestu za dobru kritiku i prihvatam te kritike kada su dobronamjerne. Tu sam da ih saslušam i uvažim, ali mislim da se ta kritika nije odnosila na sam sadržaj. Više se odnosila na vrijeđanje pojedinačno nas urednika i redakcije, nego na sam sadržaj. Mislim da je to prilično neukusno. Književni krugovi imaju svoju zakonitost funkcionisanja i postojanja i međuljudskih odnosa, koji su nekada paradoksalni i smiješni, nekada i komični. Valjda su književnici malo mušičavi i imaju svoje ekscese, koje možda ne treba uzimati previše za zlo. Možda je to na neki način i začin te književne scene. To može biti lični stil. Možda je Milenko to doživio kao neku vrstu polemike, ali za mene je to bio neukusan pokušaj polemike.
Stupar Trifunović: Mala bara puno krokodila. Ima dosta časopisa i to može biti i dobro i loše. Na neki način to jeste pozitivna zaostavština prošlog vremena, a sada znamo da to ne može tako funkcionisati. Svi oni imaju svoju dimenziju. Mnogi od njih imaju dobru tradiciju. Nisu ni loši. Obzirom na situaciju u kakvoj živimo, i koliko se ulaže u časopis, mogla bih čak slobodno reći da su ti časopisi kvalitetni.
Kada smo počeli raditi „Putevi“, bili smo svjesni da treba uraditi nešto drugačije jer ne vrijedi ponuditi još jedan isti časopis. Baš u tom smislu mislimo da „Putevi“ jesu drugačiji. To drugačiji, u nečem može biti bolje, u nečem gore. Shvatili smo da je naša književna scena jako sužena, i brojem korisnika i brojem stanovnika, samim tim da smo se mi ovdje tako isparcelisali na puno manje, pa onda od manjih na još manje. Postoji jako mali broj ljudi koji bi mogli biti konzumenti i korisnici časopisa.
Zato smo prvo to promijenili, da „Putevi“ ne budu isključivo književni časopis, nego da bude i za kulturu i za umjetnost u širem smislu. To nam je otvorilo put za jedan malo veći krug ljudi. Sa časopisom idemo na sve trafike u cijeloj BiH. Trenutno razgovaramo i o distribuciji u Srbiju. Sada imamo problem jer mi bi rado i u Hrvatsku, ali smo na ćirilici. Možda budemo radili i hrvatsko tržište, ukoliko bude postojalo interesovanje.
Za sada je sve u svemu dobro i u svakom slučaju mnogo bolje prolazi u našim komšijskim zemljama, pa i u inostranstvu, nego kod nas, što je bilo očekivano i što mislim da nije tako loše. Mislim da će nekako vremenom i naša sredina prepoznati „Puteve“ i da će časopis uspjeti da opstane u ovoj velikoj konkurenciji. Mislim da će vremenom, i žao mi je što će se to desiti, dosta časopisa ugasiti jer finansijski neće biti održivi. Voljela bih da smo mi neko sretno društvo koje može da ima 14 časopisa u RS i ne znam koliko na nivou BiH, da ih ima i 32. Bilo bi jako lijepo i da su svi čitani, ali mislim da u praksi neće tako moći.
Stupar Trifunović: Voljela bih da vrijeme bude na strani kvaliteta.
RSE: Čini mi se da posljednji brojevi „Puteva“ privlače dosta pažnje. Ako ništa, barem su pokrenuli neka razmišljanja, oprečna stanovišta. Šta to zanimljivo donosite?
Stupar Trifunović: Bilo bi neinteresantno da se svima sve sviđa. Mislim da je baš dobro što su „Putevi“ pokrenuli različite stavove, mišljenja i razmišljanja. Htjeli smo da nastavimo tradiciju nekadašnjih „Puteva“ koji su imali jugoslovenski koncept. Sada bi to bio regionalni koncept. Naslanjamo se na to. Želimo da predstavimo domaću scenu, prvenstveno banjalučku, da imamo i lokalnu i regionalnu dimenziju. Mislimo da ima dosta interesantnih stvari koje su i kvalitetne, ali prođu nevidljivo jer su previđene, a upravo su to one stvari koje se tiču književnosti, umjetnosti i kulture, koje su možda najkvalitetnije i najinteresantnije.
U „Puteve“ smo ubacili neke nove rubrike, što se ne udaljava daleko od stare koncepcije prijeratnih "Puteva". Oni su se bavili aktuelnostima, scenom i kulturnim dešavanjima u gradu. Nastojimo kroz te aktuelnosti upoznati širu kulturnu javnost, koja jeste nedovoljno informisana. Imamo dosta medija, ali mislim da je kultura u svim medijima dobila neko mjesto zapećka i dosta slabo je čitaoci mogu upoznati. Mi želimo to da nadoknadimo kroz „Puteve“, ali samim tim i da damo malo drugačiji profil u odnosu na ostale književne časopise, kojih ima dosta i koji su slični jedni drugima.
Imamo intervjue koji pokrivaju i filmsku umjetnost i pozorišnu i književnost. Tu je i klasični dio: eseji, poezija, kritika, nove knjige, proza, putopisi, zapisi i najzad rubrika autori govore, koja je interesantan i donosi, ili govore autora pri primanju nagrda, ili njihove dnevničke zapise.
RSE: Do koje mjere današnji Putevi korespondiraju sa prvotnom zamisli, uz dužno poštivanje vremenske distance? Očigledno se prepoznaju nekadašnji stari dobri „Putevi“.
Stupar Trifunović: Nadam se da ste u pravu i da smo donekle uspjeli. Stari „Putevi“ su bili kvalitetan časopis. Naša ideja, pokretač i vodilja, jeste bila da nekako nastavimo na tu tradiciju, ali svjesni smo toga da novo vrijeme postavlja i nove zahtjeve. Te zahtjeve mislim da smo uspjeli ostvariti. Prvenstveno se tiču izgleda „Puteva“, pa tako „Putevi“ imaju moderan dizajn. Potpuno su u boji i izgledaju dosta vizuelan časopis. Imaju dosta slika i ilustracija, ali su to slike i ilustracije koje se striktno odnose na tekst i nadopunjuju temu. Htjeli smo samo da ponudimo čitaocima jedan magazin koji je i kvalitetan i čitljiv. Tu je možda odmak od uobičajenog književnog časopisa koji sadrži samo tekstove.
„Putevi“ su likovno opremljeni, a to ima korijen u prijašnjim „Putevima“. I ranije su oko „Puteva“ bili okupljeni tada poznati banjalučki i jugoslovenski slikari, koji su davali svoja idejna rješenja, vizije, ideje i ilustracije. Začetak toga je postojao u starim „Putevima“, samo što smo se mi uklopili u neke savremene trendove. „Putevi“ danas izgledaju kako ostali moderni časopisi, koji imaju magazinski koncept.
RSE: Možda baš zbog toga upadate u oči i izaziva drugačije stanovište nekih banjalučkih kulturnih radnika. Znam dugogodišnje poštivaoce i saradnike „Puteva“, koji ne mogu probaviti nove ideje. Imate dosta, i simpatija i oponenata.
Stupar Trifunović: U čovjeku postoji taj moment da kada je nešto godinama tako, onda smo navikli da je tako i da nam se ne sviđa ništa novo, makar to novo bilo i bolje. U prirodi je čovjeka da ga promjena uplaši. Mislim da je prvobitni strah i otpor nekako normalan i prihvatljiv i da će vremenom biti prevladan, u smislu da će ljudi shvatiti da je ta bojazan neopravdana i da vizuelno lijep časopis ne znači da nema sadržaja. Mi smo prvenstveno insistirali na sadržaju. Radi se potpuno o autorskim tekstovima.
Kada ljudi vide slike, kažu da to liči na modni časopis, ali to je potpuno drugačiji koncept i nešto drugo. To su bile paušalne i površne ocjene, samo na osnovu prvog dojma, bez da se pročita sadržaj časopisa i da se s njim detaljnije upozna. To je i očekivana i normalna reakcija. Možda su neke od tih reakcija bile neukusne i prenapadne, ali ljudi se ponašaju kao da brane nešto svoje.
Mi nismo ti koji su ugasili, niti nenadano promijenili „Puteve“. Upravo ta starija generacija je nekako dovela „Puteve“ do klimaksa. Poslije su došle nove generacije, koje su sada aktuelne i za čijeg vremena su se „Putevi“ ugasili, što nema nikakvih dodirnih tačaka sa sadašnjom generacijom, sada već po godinama srednjom generacijom pisaca, koja je preuzela „Puteve“, koje više niko nije htio i koji su pet-šest godina izlazili prilično nevidljivo. Mi smo odlučili da ih promijenimo i da napravimo nešto drugačije.
RSE: Mogu razumjenti neke estetske razlike i razlike u pogledu na svijet i umjetnost, ali imam osjećaj da tu ima i dosta prizemnih motivacija. Iznenadila me je žestina nekih autora. Teško mi je pretpostaviti da ona nije okrenuta isključivo prema tebi – kako ozbiljan časopis postaje obdanište, da ih čudi kako ozbiljna institucija, Narodna biblioteka, koja je vaš osnivač, daje „Puteve“ u ruke nedoraslim osobama, da ne nabrajam sve te diskvalifikacije.
Stupar Trifunović: To je bila izjava jednog čovjeka, Milenka Stojičića, u Glasu srpske. Ne znam sa kojim motivom je to rečeno, ali mislim da je to, što je Milenko izrekao, rekao više sam o sebi, nego o „Putevima“. Mislim da je smiješno govoriti o tome da je umjetnički kolegij „Puteva“, i ja koja sam urednica, obdanište, obzirom na naš rad koji iza sebe imamo. Riječ je o ljudima koji iza sebe imaju od dvije-tri knjige do već pet-šest knjiga. Većina ima i nagrade i obrazovanje, neki predaju na fakultetu. Svi imaju iza sebe svoje biografije i svoj rad.
Mislim da uvijek ima mjestu za dobru kritiku i prihvatam te kritike kada su dobronamjerne. Tu sam da ih saslušam i uvažim, ali mislim da se ta kritika nije odnosila na sam sadržaj. Više se odnosila na vrijeđanje pojedinačno nas urednika i redakcije, nego na sam sadržaj. Mislim da je to prilično neukusno. Književni krugovi imaju svoju zakonitost funkcionisanja i postojanja i međuljudskih odnosa, koji su nekada paradoksalni i smiješni, nekada i komični. Valjda su književnici malo mušičavi i imaju svoje ekscese, koje možda ne treba uzimati previše za zlo. Možda je to na neki način i začin te književne scene. To može biti lični stil. Možda je Milenko to doživio kao neku vrstu polemike, ali za mene je to bio neukusan pokušaj polemike.
RSE: Nije u pitanju samo Milenko, već ima još nekih autora koji, ne tako drastično, ne tako radikalno i neukusno, kritikuju. Meni je sve jasnije kada sam pročitao i provjerio da u RS ima 14 sličnih časopisa.
Stupar Trifunović: Mala bara puno krokodila. Ima dosta časopisa i to može biti i dobro i loše. Na neki način to jeste pozitivna zaostavština prošlog vremena, a sada znamo da to ne može tako funkcionisati. Svi oni imaju svoju dimenziju. Mnogi od njih imaju dobru tradiciju. Nisu ni loši. Obzirom na situaciju u kakvoj živimo, i koliko se ulaže u časopis, mogla bih čak slobodno reći da su ti časopisi kvalitetni.
Kada smo počeli raditi „Putevi“, bili smo svjesni da treba uraditi nešto drugačije jer ne vrijedi ponuditi još jedan isti časopis. Baš u tom smislu mislimo da „Putevi“ jesu drugačiji. To drugačiji, u nečem može biti bolje, u nečem gore. Shvatili smo da je naša književna scena jako sužena, i brojem korisnika i brojem stanovnika, samim tim da smo se mi ovdje tako isparcelisali na puno manje, pa onda od manjih na još manje. Postoji jako mali broj ljudi koji bi mogli biti konzumenti i korisnici časopisa.
Zato smo prvo to promijenili, da „Putevi“ ne budu isključivo književni časopis, nego da bude i za kulturu i za umjetnost u širem smislu. To nam je otvorilo put za jedan malo veći krug ljudi. Sa časopisom idemo na sve trafike u cijeloj BiH. Trenutno razgovaramo i o distribuciji u Srbiju. Sada imamo problem jer mi bi rado i u Hrvatsku, ali smo na ćirilici. Možda budemo radili i hrvatsko tržište, ukoliko bude postojalo interesovanje.
Za sada je sve u svemu dobro i u svakom slučaju mnogo bolje prolazi u našim komšijskim zemljama, pa i u inostranstvu, nego kod nas, što je bilo očekivano i što mislim da nije tako loše. Mislim da će nekako vremenom i naša sredina prepoznati „Puteve“ i da će časopis uspjeti da opstane u ovoj velikoj konkurenciji. Mislim da će vremenom, i žao mi je što će se to desiti, dosta časopisa ugasiti jer finansijski neće biti održivi. Voljela bih da smo mi neko sretno društvo koje može da ima 14 časopisa u RS i ne znam koliko na nivou BiH, da ih ima i 32. Bilo bi jako lijepo i da su svi čitani, ali mislim da u praksi neće tako moći.
RSE: U svakom slučaju bi trebalo izbalansirati potrebe i mogućnosti, ostaviti ih pravim stvaralačkim potencijalima i iskrenim partnerima, na mjestima gdje se stvaralaštvo bilježi, analizira, sitentizira, valorizira.
Stupar Trifunović: Voljela bih da vrijeme bude na strani kvaliteta.
