Dostupni linkovi

logo-print

Stupar Trifunović: Nedođija, Makondo ili Oz su stvarnije zemlje od BiH


Tanja Stupar Trifunović

Tanja Stupar Trifunović

Tanja Stupar Trifunović rođena je u Zadru, živi u Banjaluci. Piše. Radi u biblioteci. Živi sa mužem, kćerkom i mačkom. Misli da knjige i mačke mogu svijet učiniti barem malo boljim mjestom.

Subota, 25. jun 2016.

Odavno nisam pisala dnevnik. Još od mladosti. U onom trenutku kada je moj brat išao za mnom kroz školu i recitovao kao pjesmicu najdublje emocije mojih ljubavnih jada kakve samo petnaestogodišnje djevojke mogu imati, čvrsto sam odlučila da ću čim dođem kući zapaliti rokovnike gdje sam svaki dan uredno bilježila impulse svojih burnih emocija i nada i da nikad više neću pisati nešto takvo. Kako sam tada sebi rekla tako bi do dana današnjeg.

Moj život je tekao bez dnevničkih bilješki jer je isprva stid nadilazio moju potrebu da nekom kažem sve te muke uzburkane duše a poslije sam to "mudro" prepakivala u pjesme, knjige, u nevješte bilješke po rokovnicima gdje se sve to moje preobražavalo u duga i neposlata pisma drugom, prepuna opštih mjesta i mudrovanja, sa tek ponekom naznakom čežnje za ljubavlju.

Sada kada čitam vidim pisala sam sama sebi, toj uplašenoj djevojci. Puno godina kasnije stiže pomalo zastrašujuća ponuda – pišite svoj dnevnik i objavite ga, da ga svi vidimo. Da ga čitamo glasom vašeg brata kao saopštenje svega skrivenog što postaje javno. O intimnosti, tajnama i bolima jedne duše. Nisam valjda još uvijek ona ista djevojka što gleda kako rokovnik sa tvrdim koricama nestaje u plamenu zažaren kao njeno postiđeno lice.

Urednica pomenute rubrike veselo konstatuje: "Odlično je što ste tih dana na putu, pa to će biti dnevnik iz Banjaluke i Beograda".

Kroz prozor gledam grad koji se razmeće brzom smjenom prizora i glasovima ljudi.

U meni neko mi strašno nedostaje. U gužvi se po navici osjećam usamljeno.

Beograd nije mjesto za meditacije. Tu sam. Traje festival "Krokodil". Ljudi pristižu sa svih strana i popunjavaju amfiteatar ispred Muzeja istorije Jugoslavije. Na trenutke se ozariš pomišlju da nekog još uvijek zanima književnost.

Krokodil u Beogradu, arhivska fotografija

Krokodil u Beogradu, arhivska fotografija

Toplo je. Čitanje traje do dugo u noć. Kada nastupam uvijek mi se čini da upadam u ono, u beskraj produženo, vrijeme prve recitacije; suše mi se usta, u meni se miješaju ponos i postiđenost, želja da sam tu i da sam nevidljiva, da sam te riječi koje moju smiješnu pojavu čine manje smiješnom i zaogrću nekim plaštom koji nas sve odnosi u to carstvo riječi koje nemaju veze s mojom tremom i nespretnošću i činjenicom da mi glas podrhtava.

Nikada neću odrasti. I nikad neće prestati podrugljivi glas svih radoznalih čitalaca tuđih dnevnika i strah progutan u recitatorskoj sekciji gdje svu svoju snagu treba posuditi glasu koji govori uzvišene stvari dok mršave noge klecaju pod teretom riječi.

Napokon hotel. Soba. Krevet. Tišina. Iz ogledala jedna gospođa mi poručuje kako su strahovi i uzbuđenja samo utvare davno prošlih vremena. Nasmijem se. Crte koje se prospu po licu su kartografija sakupljanja uspomena. Nigdje uplašene djevojčice. Sakrila se.

Nedjelja, 26. jun 2016.

Djevojka sjeda da piše dnevnik. Papir i njena koža su bijeli. Ona gleda pomicanje oblaka kroz prozor a zatim se udubi u tekst. Šta bi bilo da me moja vlastita intima nije postidjela? Da li bi svi ti dnevnici zatrpali ladice i uskratili mi potrebu da pišem bilo šta drugo.

Zamišljam šta bih naknadno upisala u sve te prošle dane? Otkrivam da je dnevnik najzahvalnija književna forma. Možeš početi od čaše na stolu, popeti se na nebodere i otud konstatovati da su književna druženja uvijek ista – gomila tipova koje je neko duboko postidio u djetinjstvu, pokušava da oživi svoje zapaljene dnevnike.

U okviru književnog festivala "Krokodil" vode nas u obilazak Muzeja istorije Jugoslavije. Muzej je kao vremeplov. Ukrcavamo se. Predmeti. Bašta. Sve što pogledaš reflektuje zamke, ludosti, ljepotu i užase istorije. Kao da susrećeš nekog prijašnjeg čovjeka, ranijeg sebe, neke nade što su se zagubile i rasule po predmetima.

Razgovori su zanimljivi, kao kada djeca razmjenjuju sličice bacamo jedni pred druge uspomene. Slažemo utiske. Ko se čega sjeća. Neki od nas žive u državama bivše zemlje po kojoj se zove još samo muzej, a neki su se "rasuli po svijetu". Taj termin, ta rasutost, postaje dijelom naših života.

Ponedjeljak, 27. jun 2016.

Djevojka mi nedostaje. Ona koja je pisala dnevnik. Ponovo oživljava u meni.

Stare stvari bude staru bol. Hodam gradom kao da nekog tražim. Zagledam lica. Uvijek samo sličnost. Lijepa lica, manje lijepa lica. Nijedno nije lice koje tražim. Ono sada može biti i cvijet, ptica ili nešto deseto. On mi govori kako imam užasnu potrebu materijalizirati svoje čežnje, upakovati božansko u vidljivo, zanositi se. Još od djetinjstva čini se da u meni ima nešto nepodnošljivo što uzrujava i privlači. To je ta čežnja kaže on. Prejaka je.

Pišem mu kako čovjeka drugi gradovi izmještaju iz njega u nekog drugog njega. I ovdje ja tragam za svojim uspomenama. Kada sam bila dijete moje prvo putovanje je bilo sa ocem u Kuću cvijeća. Moj otac je godinama pripovijedao o tom događaju i sve moje uspomene u vezi s tim putovanjem se svode na uspomenu na njegovu priču.

Kuća cvijeća, Beograd

Kuća cvijeća, Beograd

Otac je bio radnik "Autotransporta", firme koja je organizovala posjetu Kući cvijeća. Mogli su još nekog povesti i on je poveo mene, tada šestogodišnju djevojčicu koja je prema kazivanju svima govorila kako je u Beograd iz Zadra otišla vlakom, a vratila se vozom. Eto. I kasnije sve se vrtilo oko tog vlaka i voza kojim se moj život vozao.

I svugdje bi me dušebrižnici popravljali ako bi vlak iskočio tamo gdje se vozi voz ili ako bi voz zalutao među vlakove. Otac je još dodao kako sam bila fascinirana vojnicima oko Titovog groba koji su morali biti ozbiljni. Stala bih ispred njih, piljila, pokušala izmamiti osmijeh ili bilo kakvu reakciju. Razmišljam kako su to bili prvi moji prvi, nevješti pokušaji flerta. Jedan vojnik mi je ipak namignuo. Tako kaže legenda.

Ponovo stojim tu. Bez oca i bez vojnika. Pored Titovog još jedan grob. Jovankin. Pomirili su se u smrti, izgleda. Pišem mužu kako to svjedoči o snazi bračnih veza čak kada i brak i zemlja propadnu. Dva bijela mermerna groba u Muzeju istorije Jugoslavije jedan pored drugog. Jedan je manji. Onaj Jovankin. Ipak, nema ni u smrti ravnopravnosti.

Utorak, 28. jun 2016.

"Mene ste tražili", kaže djevojka. "Da". Tutnula mi je knjigu u ruku koju je ostavila moja prijateljica za mene. Njena kćer ju je prevela sa onog jezika na kojom sve izgleda blisko mojim čežnjama. Param papir kao što riječi prolaznika paraju uši. Nervozni su. Sparno je.

Užurbani ljudi čine da se i ja krećem brže i odlučnije. Knjiga je u mojim rukama.

Povratak kući je povratak u zagrljaj starih navika. Ritam se usporava.

Odmaram od utisaka dok se one slažu po meni kao po pretrpanim vitrinama.

Čitam onu knjigu. Izmještam se u neku zemlju za koju me ne vežu uspomene nego lude i slobodne fantazije koje me povlače za sobom i čine laganijom i hrabrijom.

Srijeda, 29. jun 2016.

Odjednom su ljudi počeli da odlaze. Ili nije bilo odjednom, nego sam po količini mejlova shvatila da sve više mojih prijatelja piše odnekud. Iz daljine. Neki se vrate razočarani i odlaskom i povratkom. Prijatelji su postali kao neke lude ptice raspete između tih nemogućih zavičaja. Umjesto ljudi stižu pisma. Kratka.

Pišeš mi kako nemaš vremena da pišeš. Život je tamo užurban. Ovdje je spor. Nemoj mi pisati o nemanju vremena. Ne piši uopšte. Živi. Pisaćeš poslije kada se svega toga budeš sjećala.

Mene je sjećanje već napalo sa svih strana. Putovanja me ne zanose. Sva mi se čine istima. I ljudi. Nekad je svako lice odisalo svježinom. Sada iza svakog brzo prozrem umor i tugu koje nosi. Ipak, putujem često u neke – kako ih zovem – kratke ekspedicije. Uglavnom da čitam pjesme po drugim gradovima. To mi je uvijek pomalo smiješno, osjećam se kao neka savremena Sapfo, pakujem kofer i u njega knjigu umjesto lire. Maštam kako ću publiku osvojiti pjesama kao i sve moje kolege dok prebiremo po stranicama tražeći tu pjesmu koja će ih omađijati i učiniti da u njima opet zatitra glad za poezijom, životom i istinama. Uglavnom, svima je dosadno. Tek poneke oči se zažare, nekih budućih pjevača koji sanjaju da se svijet može zavesti pjesmom ne sluteći da su sami zavedeni.

Zagledam predjele, zgrade, pukotine u fasadi, lica nepoznatih ljudi sa kojima ne moram razgovarati koja samo promiču jer se bojim ako zastanu njihove boli i tuge preći će i na mene. I pukotine u fasadama postaće dublje. I koraci umorniji. Zato uvijek brzo hodam. Da me ne ulove tužni prizori. Prećutkujem ti ih. Zato služe dnevnici.

Četvrtak, 30. jun 2016.

Prizori su dovoljni. Oni govore sami sebe. Samo treba gledati. Svi misle da gledaju jer je to sasvim prirodno ali, zapravo, samo žmure i vrte jedan te isti film u svojim očima. Nečiji je radostan, romantična komedija sa srećnim krajem (ali stalno imaš osjećaj da nedostaje sredina) onaj drugi više voli melodrame ili velike istorijske priče, treći pornografiju, četvrti dobru pucačinu i rat. Kada pokušaš razgovarati sa ljudima često otkriješ da ne pričaju s tobom nego sa svojim filmovima.

Nečiji filmovi su toliko zanimljivi da se o njima mogu napisati dobre knjige. Nekad sam upadala u zamku razuvijeravanja ljudi, pogotovo od opasnih filmova. Sada samo slušam i gledam. Kada osvane nova vijest na obzoru naše fantastične svakodnevnice upale se hiljade filmova u očima i jezici pokrenu stare trake i verglaju napamet naučene priče. Kao da je neko pritisnuo dugme u glavama. Sada se na kolektivnom programu daje film "Popis".

Ovih dana očekujemo intezivno ratovanje, rađanje, umiranje, prebrojavanje, bijes, paraistorijska spočitavanja u kojima dva neuka čupaju jedan drugog za uši uzajamno si držeći bukvice jer su svi istoričari, analitičari, političari u zemlji sa najvećom stopom neobrazovanih i onih koji imaju samo osnovnu, u regionu.

Priznali ga ili ne, film zvani "Popis" naspram nas stoji kao ogledalo na koje svi uglas viču i žele ga razbiti zato što je prizor koji odražava – ružan. Ako i razbijemo ogledalo nećemo se proljepšati.

Film zvani "Popis" odražava naše kolektivne užase i strahove. Održava sve nas. Način na koji je urađen sa svim propustima, način na koji smo se popisivali, način na koji se izjašnjavamo i na koji ga interpretiramo, način na koji se ne znamo nositi sa stvarnošću koju smo sami kreirali.

Popis u BiH, oktobar 2013.

Popis u BiH, oktobar 2013.

Ne zanima me popis, zanimamo me mi nakon popisa. U ružnom ogledalu. Slika koju niko ne želi vidjeti. Svi nastavljaju da vrte filmove.

Nedođija, Makondo, Liliput, Oz, Alisina zemlja čuda – sve su to mnogo stvarnije zemlje od ove u kojoj živimo.

Petak, 1. jul 2016.

Vrti prstom oko sopstvenog pupka i kaže Ovdje je početak svijeta?

Odgovaram sa polusvjesnim "Da". Nešto kucam. Pokušava na sve načine da mi odvrati pažnju.

"A zašto ti pišeš?"

"Da sebi objasnim neke stvari."

"A je i moraš malo da lažeš kada pišeš?"

"Da. Sasvim malo." Priču moraš upakovati u sitne laži kao čokoladu u omot, inače iscurila bi sasvim i ništa ne bi bilo od nje.

A onda se opet čuje vremeplov. I datumi se pomiješaju.

Ona sjedi za računarom, ćuti i nešto kuca. Možda piše dnevnik o kojem ja ne smijem znati ništa.

Sada je već djevojka. Znam da je zabranjeno čitati dnevnike djevojaka jer ih to postidi.

I onda se godinama kriju same od sebe.

Izlazim da prošetam. Svaki dan ispisuje svoju priču mimo mene. Uhvatim se kako sve to samo gledam nekad sa znatiželjom, nekad sa umorom.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG