Dostupni linkovi

logo-print

Ja sam Hrvat i toga se ne stidim, ali nikada ne bih to stavljao kao neku moju zaslugu, niti kao moju prednost. Državljanin sam Bosne i Hercegovine. To je moja jedina domovina, kaže za RSE Mile Stojić, književnik, publicist, kolumnista, trenutačno glavni urednik za kulturu Radija Bosne i Hercegovine, koji je nedavno obilježio 60 godina života i više od 40 godina literarnog rada.

RSE: Potkraj prošle godine, uz 60 godina života, pročitao sam jedan intervju kako se obilježava i 40 godina tvog književnog rada. Čini mi se da će biti malo više jer si još 1971. godine dobio Šimića, pa onda nešto kasnije Slovo Gorčina. Kao da ti biljezi ne postoje?

Stojić: Koncem prošle godine izašla su moja Izabrana djela u šest knjiga i to jeste bilansa života i pisanja. Još uvijek pišem, ali sakupilo se to što sam radio tokom godina u jednu sumu, koja je sad pred čitateljima. Oni će odlučiti da li to i koliko vrijedi, odnosno koliko je to relevantno u ovom svijetu, u kojem više nikakve relevancije i kriterija nema. U ovom svijetu gdje je manje-više pogaženo sve što valja i što je valjalo u bivšoj državi. To što sam pisao je, ako ništa drugo, svjedočenje o nekom vremenu. Koliko je to umjetnost, to će reći buduća pokoljenja, kada nas više ne bude.

RSE: Ali ipak rekle su to domaće i međunarodne priznate nagrade.

Stojić: Što se tiče nagrada, imao sam sreću. Kao mladić sam dobio Brankovu nagradu, koja se dodjeljivala za najbolju prvu knjigu na području bivše Jugoslavije. Nakon toga sam dobivao nagrade u Hrvatskoj, inozemstvu i u Bosni i Hercegovini.

RSE: Objavio si tridesetak knjiga pjesama, eseja. Pravio antologije. Imaš bezbroj publicističkih djela, kolumni u domaćim i međunarodnim medijima. Ispred tvog imena uvijek su stajale odrednice hrvatski i bosanskohercegovački. Čiji je Mile Stojić?

Stojić: Ne znam. Živimo u vremenu kada je nacija postala glavni kriterij svega. Pisao sam u bivšoj Jugoslaviji. Moje knjige su objavljivane u Srbiji, Bosni, pa i u Makedoniji i Sloveniji. Međutim, mi danas živimo u nekim mikro svjetovima, gdje se nacionalna atribucija stavlja na prvo mjesto. Ja sam Hrvat i toga se ne stidim, ali nikada ne bih to stavljao kao neku moju zaslugu, niti kao moju prednost. Državljanin sam Bosne i Hercegovine. To je moja jedina domovina, u kojoj ostvarujem svoj život i svoju književnost. Meni osobno ne smeta da se ta dva atributa preklapaju.

Ne pristajem da se nacionalni kriterij uspostavlja kao jedini kriterij, pogotovo što smo svi ovdje izmiješani i pišemo svi na istom jeziku, za kojeg je Krleža rekao da je to jedan jezik, kojeg Hrvati zovu hrvatskim a Srbi srpskim. Dodao bih, Bošnjaci bosanskim, a Crnogorci crnogorskim. Koliko hrvatska, oblikovala me i srpska i bošnjačka književnost jer sam ih čitao od malih nogu. I dan danas je čitam. Ne bih se mogao, kao čitatelj, odreći nijednog tog segmenta književnosti kojoj ja pripadam i koja je mene formirala.

RSE: Zapravo, pjesnik pripada svojoj pjesmi, romanopisac svom romanu, svom djelu, a ove nacionalne kategorizacije, etničke i druge, dolaze iz nekih izvanjskih struktura.

Stojić: Kod nas su na vlasti nacionalisti, ne samo kod nas, nego i u susjednim državama, u većoj mjeri. Oni diktiraju svoje ukuse i nameću svoje vrijednosti. Književnost se nikada nije mogla uokviriti u te uske kategorije jer ona uvijek stremi ka višem i širem, a tako će i ostati. To je velika stvar.

RSE: Ipak bih podsjetio na činjenicu da ima dosta, možda i više nego dosta, tvojih kolega, možda čak i prijatelja, koji su dozvolili da im talenti budu upregnuti u neke mnogo bizarnije, mračnije kočije.

Neki književnici su napravili i mnoga zla jer su se uključili u politike mržnje i ratnog huškanja, koji su napravili pustoš i zlo na ovim prostorima. Generacije će se baviti tim.

Stojić: Nažalost, vrijeme iza nas je pokazalo da su mnogi pisci, pa i neki moji prijatelji, pali i da ih je pozvao zov muza nacije. Posrnuli su na putu koju književnost ima, a to je da fiksira i oslobađa ljudski duh. Neki književnici su napravili i mnoga zla jer su se uključili u politike mržnje i ratnog huškanja, koji su napravili pustoš i zlo na ovim prostorima. Generacije će se baviti tim. Tek će neke buduće generacije shvatiti koliko knjige mogu biti u službi zla i u službi uništenja ljudske i humanističke perspektive na ovim prostorima.

RSE: Šta je zapravo poezija?

Stojić: Poezija je, po mom mišljenju, jedna od najznačajnijih umjetnosti koju čovjek stvara. Međutim, poezija gotovo nikada nije imala neki previše širok opseg. Ona pripada nekom užem krugu, to je kao neka grupacija. Pjesnici su danas međusobno čitaju i podržavaju jer je društvena atmosfera takva da, sve što je poetsko, sve što teži nekakvom plemenitom obliku života, što teži razbijanju granica, nacionalisti ne mogu podnijeti. Oni hvale onu poeziju koja hvali naciju, veliča krv i tlo. Za poeziju, koja je suprotnost tome, koja je prava poezija, nema mnogo mjesta.

Mislim da je velika duhovna privilegija danas čitati pjesme, pa čak je i pisati, objavljivati pjesme, bez obzira koliko je čovjek s tim usamljen i koliko smo mi svi danas neka vrsta asocijalnih parija. Veliki pjesnici su stvarali u nekoj polu-anonimnosti, da bi ih slavili tek kada oni prođu i kada prođu vremena o kojima su oni pisali.

RSE: Sjećam se Kike Sarajlića, tamo nekada u doba mog mladalačkog zanosa poezijom. Čovjek je imao dojam da on, kada čita telefonski imenik, čita poeziju. Kakva je to hemija što iz poretka riječi, ako to nije rima, čini tu čaroliju?

Stojić: Poezija, kao umjetnost, je zasnovana na više dimenzija. Ona nije samo na nivou poruke, ona je i muzika, ona je i specijalni štimung, ona je neka vrsta akta i mašte. Ona objedinjuje sve ljudske duhovne potencijale, koji se mogu izraziti jednom riječju. Riječi su čudo. Jezik je ono od čega sve potiče, kako se kaže u Bibliji - U početku bijaše riječ. U tom jeziku se otkrivaju duhovna bogatstva, duhovni trezori, duhovne tajne. On nas nagoni na jedan užitak čitanja. Ponekada, jedna lijepa pjesma, može čovjeku da uljepša dan ili da ga drži danima ili mjesecima u jednoj specijalnoj radosti i užitku. Ona komunicira sa duhom i sa onim što je božansko. Zbog toga te pjesme postaju nezaboravne.

RSE: „Sve će ove stvari još jednom doći, kao što su bile i kako su prošle“. Na prvi pogled, obična konstatacija, ali kod Tina to zvuči ubitačno.

Stojić: Ujević je jedna paradigma. On je vjerojatno jedan od najznačajnijih modernih pjesnika, i srpskog i hrvatskog jezika jer je objavljivao i u Beogradu, i u Nikšiću, i u Zagrebu, i u Sarajevu. Zanimljiva je činjenica da on nikada nije dobio nijednu nagradu. U jednom tekstu sam napisao da se on rodio sa štitom i oklopom pjesništva. Cijeli život je proveo u jednom izgaranju za poeziju. Tako jednostavni stihovi nas ponovno nagnu na razmišljanja, da ponovo čitamo njegovu pjesmu. „Mi smo išli putem, put je bio dug, kasno saznadosmo da je taj put krug“. Ta magija disharmonije, magija tajne, magija leleka i dan danas odzvanja kao jedna božanstvena muzika u ovoj našoj duhovnoj pustoši.

RSE: Da li je onomad, u onom drugom vrijednosnom sistemu, kada si se zapravo etabliraro kao pjesnik, bilo toliko poteškoća u pisanju, u objavljivanju? Da li su to bila teška vremena, kako današnju nomenklature želi utuviti svojim podanicima?

Prije nego su došli nacionalisti na vlast, oni su govorili kako im komunizam nije dao da objavljuju neke velike knjige. Kada je propao socijalizam, te knjige se nisu pojavile. Danas ne vidim nijednu od tih velikih knjiga o kojim su govorili.

Stojić: Prije nego su došli nacionalisti na vlast, oni su govorili kako im komunizam nije dao da objavljuju neke velike knjige. Kada je propao socijalizam, te knjige se nisu pojavile. Danas ne vidim nijednu od tih velikih knjiga o kojim su govorili. U Hrvatskoj se govorilo da su komunisti cenzori. Međutim, sve bitne hrvatske knjige su objavljene za vrijeme komunizma. Šta nije objavljeno? Ono što oni danas nude: Budaka i takve pisce. To je osrednje, to nema nikakve veze sa velikom književnošću.

U bivšem sistemu nisam imao nikakvih problema, naprotiv. U bivšem sistemu je postojala jedna hijerarhija vrijednosti. Nije mogao svako objaviti knjigu, ne iz političkih, nego iz estetskih razloga. Danas knjigu objavljuju svi. U onom sistemu knjiga je bila neka vrsta relikvije. Danas se štampa bezbroj knjiga, ali se malo čita jer ne postoje kriteriji, ne postoje redakcije. Danas, uzmeš rukopis, odneseš u tiskaru, platiš hiljadu maraka i već si postao pisac. Knjiga je ugrožena i zbog toga.

S druge strane, imamo ekspanziju elektronskih medija, gdje knjiga postaje jedan klik na kompjuteru, odmah iza crne kronike ili iza pornografskih videa. Knjiga je došla u jednu nepriličnu i tešku situaciju. Bez obzira na to, vjerujem u budućnost knjige jer cijela naša civilizacija judeo-kršćanska, pa i islamska, naslanja se na knjigu. Smatra se da su te knjige božja objava. Vjernici to smatraju za dragocjenost, sa aspekta književnog ostvarenja, sa aspekta kulturnih početaka na koje se svi naslanjamo.

RSE: Možemo li očekivati neku dužu proznu formu poslije ove zbirke pjesama?

Stojić: Pišem prozu i pišem sada jednu dužu formu. Već sam dobro zabrazdio. Vjerujem da ću tokom ove godine to završiti. Ne bih sad konkretnije o tom jer ne znam kako će to sve ispasti. Kad završim, onda ću vas obavijestiti.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG