Dostupni linkovi

logo-print

Stiže li ulična revolucija ili će vlasti opet kupiti socijalni mir


Protest radnika Hidrogradnje, novembar 2013.

Protest radnika Hidrogradnje, novembar 2013.

Pola miliona nezaposlenih, penzije koje nisu dovoljne ni za podmirivanje osnovnih potreba, sve duži redovi u narodnim kuhinjama, sve manje radnika koji primaju platu....Ovo je slika bosanskohercegovačkog društva, prema kojoj nimalo ne iznenađuje što se BiH, jedina u regiji, našla u crvenoj zoni predviđanja britanskog lista Economist kao zemlja s veoma visokim rizikom od socijalnih nemira, zajedno sa zemljama koje su doživjele Arapsko proljeće.

Proteklu su godinu obilježili brojni radnički protesti, ali i oni isprovociranih građana, sitih da se političke elite poigravaju s njima:

„Dugi niz godina dobijali smo prazna obećanja", poručuju građani.

JMBG protesti pokazali su da ima kritične mase spremne da se suoči s onima koji od kraja rata na ovamo manipulišu, kradu, obmanjuju... Isto su pokazali i banjalučki studenti koji su ustali, prvo u borbu za svoja prava, a potom i protiv stanja u društvu.

„Smatram da će sljedeće godine biti značajno intenzivnije djelovanje svih ljudi, što individualno, što grupno, koji se ne slažu sa ovom postojećom političkom elitom i situacijom, koji neće dozvoliti urušavanje društva, koje treba da se temelji na principima socijalne pravde. Umjesto toga, imamo klasno raslojavanje. Stvara se sloj ekstremno bogatih, koji su pod plaštom režima, i neprestano raste broj građana koji žive dosta teško", kaže vođa studentskih protesta, Nikola Dronjak.

Svima je zajednički neprijatelj – vlast, u koju nemaju povjerenja i koja je lošim privatizacijama uništila sve što je iole vrijedilo, omogućivši tajkunima da se enormno bogate.

Iako se ništa značajno nije promijenilo, bar su građani shvatili da ne žive od nacionalne pripadnosti, smatra profesor Slavo Kukić:

„Treba registrirati da su podršku protestima, i građanima koji protestiraju u Sarajevu, dali ljudi i iz RS-a. Počinje polako da se javlja svijest da etnička pripadnost nije dominantna pripadnost u egzistenciji ljudi", ocjenjuje Kukić.

Ne žive ni od ono malo milostinje što im udijeli država – bar tako misli većina bosanskohercegovačkih penzionera, koji su, kako navodi Omer Ključić iz Udruženja penzionera, nemoćni i za proteste:

„Penzioneri ne mogu ni reagirati na sve ove promjene i nedostatke. Bez obzira koliko smo se trudili da se poboljša stanje penzionera, uvijek nas je i vlast i svaka Vlada izigravala i gurala što dublje u krizu. Takva kriza je doprinijela da je trenutno smrtnost oko 5% penzionera", navodi Omer Ključić.

Iako bi bilo logično da se narod dogodio mnogo ranije, analitičar Enver Kazaz navodi da je to teško očekivati:

„Ne postoji ni jedan društveni subjekt koji bi mogao pokrenuti društvo na socijalni bunt i socijalni preobražaj", ocjenjuje Kazaz.

Frustracija kod svih

Zamislimo li da u jednoj firmi, poput bugojanskog Binasa, radnici nisu primili 70 plata, a i dalje tek mirnim šetnjama izražavaju nezadovoljstvo, nije teško naći potvrdu ovih riječi. Sva nemoć radnika može se iščitati iz riječi radnika Binasa, Ekrema Alića:

„Radi se, a nema se para. Ne živim nikako. Žena mi je oboljela radi ove firme. Naši čelni direktori, koji su tu firmu opljačkali, odnijeli su sve. To se zna, samo što ljudi izbjegavaju da to kažu, boje se valjda. Briga njih da li će se moje dijete moći školovati ili ne, hoću li moći donijeti platu, večeru ili tako nešto", kaže Alić.

Iako do sada nije, ove bi kategorije, u borbu za svoja prava, mogla natjerati zajednička muka, procjenjuje sociolog Jusuf Žiga:

„Svi slojevi u društvu su manje-više frustrirani i koliko god oni imali posebna nezadovoljstva i posebne interese, njih zajedničko nezadovoljstvo može objediniti", smatra Žiga.

Da bi ova godina mogla biti prekretnica, ubjeđena je i ekonomska analitičarka Svetlana Cenić:

„Ovde ne znate nikada šta vlast neće poduzeti da bi izazvala ponovo bunt, ali jednom kada ljudi shvate da je bunt legitimna stvar i kada se osladi i shvati da izlazak na ulicu i miran protest znači nešto, toga će biti sve više. Obzirom da nema nikakvih rješenja na stolu, koji će poboljšati ovo stanje, očekujem i više protesta", kaže Svetlana Cenić.

Premda je list Economist dobro pročitao stanje u bosanskohercegovačkom društvu, čini se da je previdio jednu važnu činjenicu – 2014. je izborna godina. Biće puna obećanja, naravno lažnih, mazanja očiju sitnim povećanjima primanja najugroženijima, a skupovi će, ako je suditi po dosadašnjem iskustvu, umjesto socijalnog, biti partijskog karaktera.

Socijalni mir, bar sudeći prema predsjednici sindikata RS, Ranki Mišić i ove bi se godine mogao kupiti:

„Možda je to prilika i šansa za neke stvari koje nismo riješili u 2013. da riješimo u 2014. godini, pa ko da više - nama će to odgovarati", kaže Ranka Mišić.

Revolucija bi trebala da se dogodi, ali ne na ulicama, već u glasačkim kutijama, navodi novinar Almir Terzić:

„Revoluciju građani BiH trebaju izvesti na izborima u oktobru 2014., pod uvjetom da ih bude i da konačno zbace sa vlaste one koji ne vode brigu o njihovim interesima", konstatuje Terzić.

Izgledi za socijalno buđenje, čini se, nisu ništa veći nego prije godinu dvije ili pet. Bunt će još ostati neopjevan, za razliku od ćutanja: „Šuti i trpi!“
  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada 'Global Human Rights Award' i Unije novinara BiH 2003. godine.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG