Stanari kolektivnog centra Strmica: Svaki mi je dan dug

U Hrvatskoj je, trenutno, u statusu prognanika, povratnika i izbjeglica, 955 osoba, od toga je 565 izbjeglica. Iako je od završetka rata prošlo skoro 18 godina više od polovice ih je još uvijek u organiziranom kolektivnom smještaju, uglavnom razočarani i s osjećajem da su ih svi zaboravili.

Razgovor očajne i ogorčene izbjeglice Sehrizade Samouk s predstavnikom države Ivicom Preskotom snimili smo prije pet dana u kolektivnom centru Strmica, nedaleko Knina.

„Ovo je stvarno sramota za ovaj ovdje narod... 550 kuna one 'crne kukavice', da mi ne možemo dobiti već dva mjeseca“.

"Gospođo, došlo je do preustroja Ureda i isplata kasni iz 'tehničkih razloga'".

"Ma, meni nije preustroj, ako ja danas nemam što skuvat' za jesti"

"Bit će, evo, uskoro".

„Bit će?! Pa, svi tako obećavaju, samo bit će'".

Terensku posjetu za medije organizirao je UNHCR u Republici Hrvatskoj i Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Shehrizada i 15-tak preostalih izbjeglica u tom Centru nemaju više živaca ni za novinare, ni za službene posjete, a ni za iščekivanje državne pomoći koja nerijetko 'zapne'.

„Ma to je strašno,da mi nemamo hrane i da dobijemo samo kruh. Što, da samo kruh jedemo? Da ne odem ovim 'babama' nešto pomoći po selu, krepala bih od gladi. Već dva mjeseca nemamo ni kune ,ja i još jedna familija..“

"Ma,dobit ćete sve zaostatke, samo malo kasni," uvjerava je Vladin predstavnik.

„Ne, nećemo sve dobiti, tako je već bilo, zakasni, a oni pomaknu datume i malo po malo 'ukradu' jedan karton. Imam dokaze, mogu vam pokazati. A i ovi ljudi što dobivaju toplu hranu 'ajme kuku', ni oni nisu u boljem položaju, jer dobiju žlicu krumpira, žlicu riže i jednu kobasicu. I nikakve koristi od delegacija i službenih posjeta. Kad god netko dođe nikom ništa, samo dođu i prođu na 5 minuta kroz školu i –ništa! E, dovde mi je došlo! Od nikoga nikakav odgovor ne mogu dobiti, da su to nekakvi veliki novci ja ništa ne bih rekla, ali 550 kuna (oko 70 EUR)?! I, onda se čudite što je narod nervozan, što neće da ih kamere snimaju, i ništa. Kol'ko sam puta već govorila, al' ja kažem 'crno', a oni napišu 'bijelo'. A uvijek sam bila korektna 9 godina sam već tu, ispoštovala sam svakoga, al' sad mi je 'puklo'".

"Al' sad ste dobili odgovor da će biti uskoro", ponovio je predstavnik Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje.

„Gospodine 'uskoro'? To je 'uskoro', a meni je svaki dan dug!"

46-godišnja Sherizada je rodom iz Like, bivša je nositeljica stanarskog prava, 2004. se, posredstvom UNHCR-a, s majkom i kćerkom, vratila iz izbjeglištva u Srbiji, majka joj je, ne dočekavši stan, nedavno umrla. Sherizada je imala državljanstvo BiH, konačno je dobila i hrvatsko, ali na stan još uvijek čeka.

Vikendom samo kruh

Izbjeglice u Strmici imaju različite izbjegličke i povratničke statuse, smješteni su u nekadašnjoj školi, u neprimjerenim uvjetima, pootpadalih plafona, u hladnoći, ili vrućini, a žive od 50 do 70 eura socijalne pomoći mjesečno. Dio ih nema pravo na topli obrok, a dio, kao 80–godišnja Milka Mileusnić i njezina dva sina, dobivaju, ali samo od ponedjeljka do petka.

„Nešto dođe, ali slabo, a vikendom samo kruh. Onda nemamo, pa moramo štogod kupiti, ako imamo za što, a ako nemamo –ništa.“

Milka je iz Starog sela, kraj Otočca, obnova njezine uništene kuće konačno se privodi kraju i broji dana do odlaska iz Centra:

„Kako ne, ajooj meni, jedva čekam! Jedva čekam da odavle idem, al nekako to oni sporo rade.“

Regionalni stambeni program, koji su 2011-te, potpisale 4 države u regiji i, uz pomoć međunarodne zajednice, doslovno je, kaže Neven Crvenković iz UNHCR-ova Ureda u Hrvatskoj, zadnja šansa nezbrinutim i najranjivijim raseljenim osobama u regiji.

„Program je prihvaćen kako bi se to posljednje izbjegličko poglavlje u Europi, u 21. stoljeću, nekakozatvorilo“.

Dosad je prikupljeno manje od polovice planiranih sredstava i program će, očito, trajati godinama. Prva zgrada u Hrvatskoj, iz regionalnog stambenog programa, počet će se graditi za dva mjeseca u Korenici, s 29 stanova, u planu su još dvije - potvrdio je na licu mjesta Ivica Preskar iz Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje.

„Uglavnom, Hrvatska je kroz taj regionalni stambeni program obuhvatila, zapravo, sve neriješene bivše nositelje stambenih prava i osobe koje su u organiziranom i privatnom smještaju, a u statusu prognanika, povratnika i izbjeglica“.

Voditelj UNHCR-ovog odjela za povratak i reintegraciju, Mario Pavlović, upozorava, međutim, da je u Hrvatskoj, nakon zatvaranja poglavlja 23 s Europskom unijom, došlo do značajnog usporavanja i pada provedbe stambenog zbrinjavanja, na koji, prema UNHCR-ovim procjenama, čeka još 16.500 osoba.

„Ono s čime posebno nismo zadovoljni jest i brzina same reintegracije osoba u hrvatski pravni i društveni sustav.“

Među njima je i Gordana Čalak koja je u Hrvatsku izbjegla još 1992, iz Bosne i Hercegovine. Tamo je do početka rata živjela u dječjem sirotištu, nikog nema i najbliži prijatelji su joj u posljednjih 20 godina postali ljudi iz Crvenog križa, nevladinih organizacija i UNHCR-a. Kaže da je zahvaljujući njima, nedavno, konačno riješila svoj status i dobila hrvatsku osobnu iskaznicu, a uskoro bi, prvi put u životu, trebala useliti i u vlastiti stan, u Kninu.

„Pa, ja se nadam da ću dobiti stan, pa ću ih sve pozvati, lipo na ručak, sve ove iz UNHCR-a...", obećava 43-godišnja Gordana koja je, kao izbjeglica, bila i ranjena.

"Evo vidiš, pokazuje nam osobnu iskaznicu, evo čitaj... da nije njih bilo (UNHCR) ne bi je ni dobila, a di bi onda otišla?“