Dostupni linkovi

logo-print

Šta je ostalo od europske ljevice


Skulptura Karla Marksa na mitingu nemačke levice Die Linke u Lajpcigu, 28. avgust 2013.

Skulptura Karla Marksa na mitingu nemačke levice Die Linke u Lajpcigu, 28. avgust 2013.

Paul Taylor (Reuters), prevela Ena Stevanović

Socijalističke i socijaldemokratske stranke koje su oblikovale europski socijalni model i koje su prije deset godina vladale većim dijelom kontinenta su među glavnim političkim žrtvama financijske krize koja je počela 2008. godine. Ovo bi mogao biti dugoročni pad jer je ljevica izgubila svoju političku priču.

Mnogi mladi birači i radnička klasa, ljuti zbog velike nezaposlenosti i smanjene potrošnje, napustili su socijaldemokratske stranke da bi se pridružili anti-kapitalističkoj tvrdoj ljevici ili euroskeptičnoj anti-imigrantskoj tvrdoj desnici, kako pokazuju rezltati anketa.

Drugi su svoje povjerenje dali konzervativcima desnog centra kao što je njemačka kancelarka Angela Merkel kako bi pokrenuli ekonomiju u teškim vremenima. Ostali su jednostavno prestali glasati iz razočarenja.
Angela Merkel

Angela Merkel


Za pokret koji je nastao u 19. stoljeću s ciljem poboljšanja radnih uvijeta i životnog standarda radničke klase najviše zabrinjava to što je vjera u kolektivni društveni napredak izgubila svoju vjerodostojnost u razvijenim ekonomijama.

Od početka krize je porasla nejednakost u prihodima u industrijaliziranom zapadu, kako se navodi u podacima OECD-a, što je povećalo socijalne razlike koje je ljevica trebala ukinuti.

„Danas se socijalna demokratija samo brani od statusa quo i pokušava spriječiti najgore,“ kaže Olaf Cramme, direktor organizacije Policy Network za progresivnu politku lijevog centra.

Njemačka oporbena Socijaldemokratska partija (SPD) je upravo zabilježila svoj najgori izborni rezultat od Drugog svjetskog rata.

Oni se sada suočavaju sa ogromnom trilemom. Da li ući u „veliku koaliciju“ koja je pod Merkelinom dirigentskom palicom, ostati izvan nje i gledati kako se Merkel udružuje sa Strankom zelenih koja je uvijek bila SPD-ov najbliži partner ili biti kažnjen od strane glasača na slijedećim izborima.

Socijalisti i socijaldemokrati i dalje vladaju u 13 od 28 država Europske unije i u koaliciji su u još pet država, ali oni se često dovode u situaciju da slijede nepopularnu politiku koja nije u skladu sa interesima njihovog vlastitog biračkog tijela.

„Jako je teško održati ravnotežu,“ rekla je danska premijerka iz reda socijaldemokrata Helle Thorning-Schmidt u intervjuu za Reuters. „Mi smo imali neke reforme koje su smatrane izuzetno oštrim, ali one su bile neophodne,“ dodaje ona.

„Mislim da smo pronašli pravu formulu, ne da budemo popularni, već da radimo prave stvari za državu,“ kaže ona.

Austrijski socijalisti su prošlog mjeseca izgubili glasove, ali su i dalje ostali najjača stranka. Glasovi talijanske Demokratske stranke lijevog centra koja je trenutno na čelu klimave koalicije s desnim centrom su na izborima u februaru otišli protestnom pokretu „Pet zvijezda“ dok se ova stranka borila sa unutrašnjim nemirima.

U Grčkoj, Irskoj i Španiji stranke lijevog centra plaćaju visoku cijenu jer su podržavale smanjenje plaća i mirovina koje su zahtijevali međunarodni zajmodavci.

Manje članova, manje novca

Britanci još uvijek ne vjeruju oporbenoj Stranci laburista koja je predvodila deregulaciju financijskog tržišta koja je 2008. godine završila krahom.

U Francuskoj, jednoj od rijetkih zemalja sa apsolutnom lijevom parlamentarnom većinom, predsjednih Francois Hollande je iznimno nepopularan jer njegova vlada oklijeva između stare porezne politike, skrbi i reformi tržišta rada koje ne zadovoljavaju nikoga.

Kako članstvo i financiranje ključnih stranaka pada u mnogim državama, stranke lijevog centra rijetko idu ukorak sa novim trendovima političkog djelovanja kao što su recimo društvene mreže.

Neki od problema ljevice mogu biti privremeni. Kada se glasači umore od politike štednje desnog centra, situacija bi se ponovo mogla promijeniti u korist opozicije.

Međutim, ljevica više ne može ponuditi izglede za bolju budućnost uz pomoć državnih intervencija.

Sve je manje plodova ekonomskog rasta za daljnju distribuciju, globalizacija i dalje utječe na plaće i uvjete rada u razvijenim zemljama, a demografija i starenje populacije čini socijalne nankade i mirovine gotovo neodrživim.

Zbog problema ljevice, mnogi konzervativni čelnici kao što je Merkel i švedski premijer Fredrik Reinfeldt su uspječno zauzeli sredinu.

„Merkel je izbjegla političku polarizaciju tako što je socijalnodemokratsku strategiju Treći put okrenula u svoju korist,“ kaže Henning Meyer, urednik časopisa Socijalna Europa.

„Slično kao što su Tony Blair i Gerhard Schroeder učinili devedesetih godina, ona je usvojila najpopularniju politiku svojih suparnika, barem retorički.“

Merkel je prihvatila ukidanje nuklearne energije, povećala je budžet za brigu o djeci i obiteljima i predložila razvodnjenu verziju minimalnih primanja kako bi neutralizirala lijevi centar.

Vjerodostojna socijalna pravda

Politička dilema s kojom se suočava europska ljevica je kako ponuditi vjerodostojnu i modernu viziju socijalne pravde.

Reformatori poput Crammea iz organizacije Policy Network tvrde da jedini spas leži u naglašavanju „preraspodjele“ kroz ulaganja u dječju skrb, obrazovanje i osposobljavanje.

„Možda jeste legitimno braniti stečenih prava, ali to vas više ne može učiniti svepopularnom narodnom strankom. Ako želite biti velika stranka, morate kombinirati reformističke elemente sa socijalnom skrbi,“ kaže Cramme.

To znači da stranke lijevog centra nemaju puno izbora.

Njihove velike pristalice su obično javni službenici i sindikalni industrijski radnici koji su radno zaštićeni, imaju sigurne mirovine i boje se privatizacije, lakšeg otpuštanja i višeg dobnog praga za mirovinu.

U nekim sjevernoeuropskim državama kao što je Danska, socijaldemokratske stranke su učvrstile svoju poziciju prihvaćanjem otvorene, globalizirane ekonomije i selektivnije socijalne zaštite.

„Mi pokušavamo uraditi četiri stvari istovremeno,“ rekla je premijerka Thorning-Schmidt u intervjuu iz svog ureda u Kopenhagenu.

„Fiskalna ograničenja, nazovimo ih štednjom, a s druge strane i mjere rasta, onda socijalnu skrb za one kojima je to najpotrebnije i na kraju restrukturiranje našeg socijalnog modela,“ kaže ona.

Nizozemski laburisti su bili posljednji koji su riskirali svoj izborni uspjeh uvođenjem dugoročnih promjena od velikodušne socijalne države do „participativnog društva“ u kojem se ljudi više brinu sami za sebe, kako se navodi u prošlomjesečnom kraljevom govoru pred parlamentom.

Gorko iskustvo njemačkog SPD-a zbog Schroederovih reformi mogu objasniti zašto se francuski predsjednik Hollande i lider britanskih laburista Ed Miliband zalažu za tradicionalniju ljevičarsku platformu i unatoč konvencionalnoj mudrosti koja kaže da se izbori pobjeđuju u centru.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG