Počeo Marš mira: Putem srebreničkih žrtava

Fotogalerija: Marš mira od Nerzuka do Potočara, 8. srpanj 2011

Maja Nikolić

Više od šest tisuća sudionika Marša mira iz cijelog svijeta krenuli su u petak ujutro put Srebrenice.

Putem kojim su 1995. godine bježali i po mjesec dana tražeći izlaz i spas od granata, krenula je i Nefisa Salihović.

Tog srpnja 1995. godine sa svoje četvero malodobne djece, među kojima je bila i dvomjesečna djevojčica, uspjela se spasiti.

"Znam ja kako sam preživjela i koliko sam se borila. Nosila u rukama bebu od dva mjeseca. Dijete traži da pije i jede, a ja mu nemam šta dat da jede. Dojila sam je, ali sam bila toliko prestrašena da sam i mlijeko izgubila. Znali su to oni i gledali su me kako se patim s djetetom, ali mi nisu htjeli pomoći. Još je sa mnom bilo troje djece. Danas oni svi idu na marš mira da vide koliko smo patili i kako je meni bilo dok sam nas pokušavala spasiti", ispričala je za naš program Nefisa Salihović.

Živu glavu tada je jedva sačuvao i Safet Ibrahimović.

„Sad je ipak drugačije nego onda kad se išlo. Sad ne puca. Možeš sjesti gdje hoćeš. A onda nije bilo tako. Pet dana sam bio bez hljeba ikakvog. Imao sam fildžan soli. Pomalo lazneš soli, pij vode i idi dalje. Neprestano su pucali, opominjali da krećemo, onda kad kreneno, po koloni udaraju. Užas. Naprosto okreneš glavu da ne vidiš, da te veća panika ne uhvati“, sjeća se Safet Ibrahimović.

Rabija Đuđaljević jedna je od zlostavljanih žena iz Vlasenice. Na Marš mira kreće prvi put.

„Meni je težak sav period od '92., jer ja sam imala svoj život do '92. Sve ovo poslije – ja živim nešto što moram, živim život koji mi je nametnut. I sve mi je teško. Apsolutno“, kaže Rabija Đuđaljević.

U Srebrenicu po istinu

Iz Sarajeva je na Marš mira krenula je i Mirzeta Memišević. Nakon rata u Sarajevo je izbjegla iz Višegrada. Ove godine prvi put odlazi u Srebrenicu, a za to ima poseban razlog:

„Ja imam lični motiv što je moj djed, koji je inače Višegrađanin, nekim čudom završio u Srebrenici, u Potočarima i 1995. godine nestao, a prošle godine, na 11. juli ukopan u Potočarima. Marširamo u sjećanje na mir i u želji za slobodom, u želji da se više nikada nikome ne dogodi Srebrenica.“

Ovaj marš mira posebice će ostati upamćen po tisućama mladih ljudi iz cijelog svijeta. Sudionici su ove godine došli iz Australije, Kanade, Češke, Švedske, Amerike, Saudijske Arabije, Turske, Austrije, Švicarske, Njemačke, Hrvatske, Srbije i brojnih drugih zemalja.

Iz Češke je sa svojim suprugom Johnom prvi put u Bosnu i to na Marš mira stigla i Eva Leskova.

"Ovdje smo jer želimo podržati ideju da je rat grozna stvar i želimo da naša djeca i svi ljudi shvate da se ovakve užasne stvari ne smiju ponoviti. U vrijeme kada se desio zločin mi smo imali deset-dvanaest godina i nismo shvaćali što se ovdje ustvari desilo. Gledali smo neke snimke i TV-vijesti u našoj zemlji i nismo znali da su se desile ovako užasne stvari. Sada smo već pet-šest dana u Bosni, posjetili smo neke muzeje, pročitali članke, pričali s ljudima i sada shvaćamo što se desilo. Veoma cijenimo hrabrost ljudi koji su prošli i prolaze kroz ovo“, kaže Leskova.

Dvadesetak mladih ljudi u petak je stiglo iz Srbije. Rijetki su mladi u Srbiji koji se odlučuju na ovaj potez – krenuti u Srebrenicu i tražiti oprost. Goran Lazin kaže da je to zato što u Srbiji još uvijek vlada veoma jaka nacionalistička matrica:

„Zapravo, ovo što mi ovde činimo, treba da radi država Srbija, najviše kroz škole. Škole su te u Srbiji koje treba da mlade educiraju, da podstiču empatiju prema žrvama zločina koji je počinjen u naše ime, u ime srpskog naroda. Bez te kulture sećanja i saosećanja prema žrtvama, nema pravednog i trajnog mira.“

Melanija Lojpur iz Beograda prvi je put na Maršu mira. Kaže - mladi u Srbiji su opterećeni različitim pričama o Srebrenici. Želi se vratiti u svoju zemlju s istinom i posvjedočiti svojim kolegama u Beogradu o genocidu koji je ovdje počinjen.

„Slušala sam priče ljudi koji su prošli taj put i preživeli Srebrenicu. Očekujem da će takvih priča biti još više i verujem da će put biti emotivno i psihološki težak, ali je to put koji se mora proći. Očekujem da će biti naporno, očekujem da ću biti neka druga 'ja'“, kaže Melanija Lojpur.

Sudionici Marša mira svake godine kreću iz Nezuka, tri dana prije održavanja godišnjice genocida u Srebrenici. Ide se stazama kojima su građani Podrinja bježali od smrti.Staza Marša mira duga je oko 120 kilometara.