Posljednja dženaza obavljena je u Memorijalnom centru Potočari za 175 žrtava pronađenih u masovnim grobnicama, često nekompletna jer su nekoliko puta tijela premještana iz grobnice u grobnicu kako bi se zameo trag zločinu. Nakon 19 godina mnoge majke sahranile su sinove, sestre braću, žene muževe.
Već je 19 godina otkako je Dževada Halilović posljednji put vidjela oca Džemala Efendića. Srpske su ga snage odvojile od porodice, odvele i ubile.
"Kad smo prolazili kroz njihove ruke, mene su pustili i moju malu bebu, a njega su odvojili. Otišao je. Noge su mu išle kao mrtve. Tad su ga odveli...", kaže Halilović.
Svake godine Ajkuna Mujić isprati po jednog člana svoje obitelji do posljednjeg počivališta.
"Sve sam ih pokopala. Danas sam četvrtog brata ispraćala. Stariji od mene šest godina. Muža sam i starijeg sina prije tri godine ukopala. Srednjeg sina ukopala 2003., mlađeg brata i bratića 2002. godine.", navodi Mujić.
Muamera Fejzić imala je svega tri godine kada je ostala bez oca. Dočekala ga je, kaže, u tabutu.
"Umjesto da ga očekujem da dođe odnekle, moram ovako u tabutu. Kosti... Još nije kompletan pronađen. Teško...", iskreno će Fejzić.
Na posljednji ispraćaj svog najmlađeg sina Šefika u Potočare stigla je i Ramiza Hasanović. U istom mezarju leže i njegov otac Ševko i brat Šemso.
"Čovjeka ukopala i sina starijega. Sada još najmlađeg. Trojicu", kaže Hasanović.
Vlaseničanka Šifa Borić u Srebrenicu je došla kako bi pobjegla od stradanja koja su zadesila Vlasenicu. U Srebrenici je izgubila sve. Dok ukopava bratovog sina, još traži ostatke muža i brata.
"Sina sam ukopala. U čovjeka mi našli samo jedan dio glave. Još nikad ništa. Jednog brata nikad ništa nisu našli. Jednog ukopala", riječi su Šife Borić.
Tuga Asima Osmića ničim se ne može mjeriti. Od 2009. godine čekao je da se kompletira tijelo njegovog sina jedinca.
"1995. ga nestalo i od 2009. su pronašli nešto. Sada su kompletirane za ukop. Ukopani su mi prošle godine dvijica bratića i brat. A njega sam jednoga imao i izgubio. Bio je visok, lijep, bio 198 visok, fin bio, vrijedan", navodi on.
Ahmet Mehmedović još čeka da mu jave kako su pronađeni posmrtni ostaci njegovog sina. Sanja i nada se.
"Nadam se da ću dočekati dijete da ukopam, 18 godina imao, momak nestao. Nisu nigdje našli koščice nijedne. Da mi je da ga ukopam da znam da sam ga ukopao, pa kad bih umro poslije ne žalim. Sanjam, sanjam njega, hodam, osjećam se vrlo teško. Da mu je mati živa, ne bi mogla preživjeti sigruno", ističe Mehmedović.
U Potočarima je na posljednjoj dženazi ukopano 175 žrtava srebreničkog genocida. Među njima i 15 maloljetnika i 13 žrtava koje su imale više od 60 godina kada su ih srpske snage odvojile od porodica i ubile. Njihove humke pridružile su se onim 6.066 žrtava najvećeg pokolja koji se nakon holokausta dogodio u Europi.
