Dostupni linkovi

logo-print

Visoki komesar UN-a ljudska prava o Srebrenici


Govor visokog komesara UN-a za ljudska prava Zeid Rad Huseina na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a posvećenoj Srebrenici

Gospodine predsjedniče,

Zvuci genocida koje sam čuo prije nekoliko godina u Srebrenici nisu bili zvuci pucnjave već glasno naricanje deset hiljada i više žrtava, svih majki, sestara i kćeri ubijenih 8000 muškaraca i dječaka.

Kako smo svi mi koji smo radili u UN-u u to vrijeme bili toliko glupi da nismo mogli predvidjeti njihova ubojstva? Kako smo mogli napraviti toliko grešaka koje ni dan danas ne razumijemo i ne poduzeti bilo kakve mjere kako bi se spriječilo njihovo ponavljanje?

Prošle sedmice su Haški institut za globalnu pravdu i američki Memorijalni muzej holokausta organizirali raspravu koja je prvi put okupila mnoge od ključnih dužnosnika koji su bili povezani sa događajima prije 20 godina u Bosni i Hercegovini, a posebno u Srebrenici.

Zadatak je bio u detalje analizirati sve što se dogodilo od osnivanja UNPROFOR-a u BiH 1992.godine do pada Srebrenice i masovnih ubojstava koja su uslijedila nakon toga.

Dozvolite mi da ukratko ispričam neke od ključnih događaja.

Početkom 1993.godine bosanski Srbi su u okolici Sarajeva ubili zamjenika bosanskog premijera Hakiju Turajlića koji se vozio u oklopnom UN-ovom transporteru. UN je bespomoćno posmatrao ubojstvo.

UN je vratio svoj kredibilitet kada je general Morillon dva mjeseca nakon toga stavio Srebrenicu „pod zaštitu UN-a“. Rezolucija 836 donesena 1993.godine je dala UNPROFOR-u ovlasti da „poduzmu potrebne mjere uključujući i upotrebu sile (zračne napade NATO-a) ukoliko dođe do bombardovanja šest zaštićenih područja.“ Te ovlasti su uspješno iskorištene u februaru 1994.godine kada je UN zaprijetio zračnim napadima kako bi natjerao Srbe da prestanu pucati po Sarajevu.

Međutim, iste ovlasti nisu iskorištene tijekom napada na Goražde u aprilu 1994.godine kada glavni tajnik UN-a i zapovjednik UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini general Michael Rose nisu bili voljni koristiti prijetnje silom jer su se bojali da bi to značilo da UN staje na nečiju stranu u sukobu.

Međutim, time što nisu željeli stati ni na čiju stranu, a sukob je očito bio jednostran sa jednim agresorom i jasnim žrtvama, mnogi su smatrali da je UN učinio upravo to od čega su strahovali: stao je na stranu agresora.

To se promijenilo samo 24. i 25.maja 1995.godine. Nakon povlačenja teškog naoružanja iz okolice Sarajeva, novi zapovjednik UNPROFOR-a, skloniji upotrebi zrakoplovstva, je upozorio obje strane davrate oružje. Sljedećeg dana su bosanski Srbi bombardovali Tuzlu nakon čega je uslijedio novi val zračnih napada na položaje bosanskih Srba koji su, kao odgovor na to, uzeli kao taoce nekih 400 pripadnika mirovnih snaga UN-a. Ubrzo nakon toga su Sjedinjene Države skupa sa Velikom Britanijom i Francuskom odlučile obustaviti upotrebu zračnih napada.

Pozornica je postavljena za Srebrenicu.

Dana 8.marta Radovan Karadžić je odobrio svoju 7.direktivu naredivši vojsci bosanskih Srba da pritisnu istočne enklave uključujući i Srebrenicu i da „stvore nepodnošljivu situaciju ... bez nade za preživljavanje ili život za stanovnike Srebrenice i Žepe".

Dana 4.juna general bosanskih Srba Ratko Mladić se sastao sa komandantom UN-a generalom Bernardom Janvierom nakon čega je zaključio da UN neće koristiti zračne napade dokle god bosanski Srbi ne budu prijetili osoblju UN-a.

Mjesec dana kasnije kada je vojska bosanskih Srba krenula prema Srebrenici, Nizozemski bataljon je dva puta zatražio pomoć iz zraka i to 6. i 8. jula. Oba zahtjeva su odbijena iako je time prekršena Rezolucija 836. Kada je Mladić shvatio da UN pruža minimalan otpor 9.jula je odlučio zauzeti grad. Nizozemci su 10.jula postavili blokirajuće položaje čije zauzimanje je trebalo izazvati reakcije NATO-a. Ali nakon što je general Janvier 10.jula razgovarao sa generalom Tolimirom zahtijevajući od bosanskih Srba da odmah obustave paljbu, Janvier je dojavio da nije voljan koristiti zračne napade.

UN-ovi helikopteri su letjeli iznad Srebrenice 11.jula od šest sati ujutro spremni za napad, ali general Janvier im nije dao ovlasti za to. Tek nakon što su bosanski Srbi oko 11 sati zauzeli UN-ove blokirajuće položaje Janvier je od generalnog tajnika Akashija zatražio dozvolu da se krene sa zračnim napadima. Dozvolu je dobio, ali pod jednim uvjetom: da se zračni napadi mogu iskoristiti isključivo protiv naoružanja kojim se napadaju UN-ovi položaji. Dakle sve to je urađeno ne samo prekasno, ali i nedovoljno. Sigurno područje je zauzeto.

U noći 11.jula Ratko Mladić je vojnu pobjedu pretvorio u najveći zločin u Europi od 1945.godine. Te noći je očito odlučio pobiti hiljade muškaraca i dječaka koji su bili okupljeni u Potočarima. Masovna pogubljenja su počela 13.jula. Shvativši da će ubojstva proći nezapaženo od strane UN-a, ubojce su nastavile raditi sve dok nisu pobili više od 8000 dječaka i muškaraca.

Unatoč tome što mnoge od nas ovi događaji proganjaju već godinama, UN nikada nije organizirao diskusije na kojima bi se o njima raspravljalo izuzev površne rasprave u Generalnoj skupštini 1999.godine.

Dublje pouke ovog događaja za UN su jednako relevantne i danas kao što su bile prije dvadeset godina. Naša nesposobnost da predvidimo događaje je još uvijek prisutna kao i naše nerazumijevanje toga s kim i s čim se suočavamo. Čak i nakon prethodnih događaja u ratu u Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru i Sanskom Mostu, niko od nas nije vjerovao da bi Mladić mogao biti tako drzak da počini genocid kada je UN bio prisutan u Bosni i Hercegovini i to u velikom broju. Ali bili smo u krivu.

Osim toga, UNPROFOR se bojao bosanskih Srba, a nismo im dali ni najmanju priliku da se i oni počnu bojati nas. Najvažnija poruka koju trebamo izvući iz događaja u Srebrenici je slijedeća: da bi uspio, UN mora biti poštovan, a agresor mora vjerovati da će doći do ozbiljnih posljedica, a ne da će ostati nekažnjen.

Srebrenica je bila katastrofa za njene stanovnike i izbjeglice koje su se tamo nalazile 11. jula 1995. godine, a također i za sve ljude u Bosni i Hercegovini, ali i za UN. To je trauma iz koje se još uvijek može mnogo toga naučiti, s velikom grižnjom savjesti. Za mnoge od nas koji smo služili u UN-u u bivšoj Jugoslaviji u to vrijeme, Srebrenica će ostati još mnogo godina srce koje se svakodnevno slama.

XS
SM
MD
LG