Dostupni linkovi

logo-print

Hartmann: Srebrenica data kao "miraz" Miloševiću


Uoči 20. godišnjice od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini je objavljena knjiga „Krv realpolitike - afera Srebrenica“ autorice Florence Hartmann. U intervjuu za Radio Slobodna Europa Hartmann govori o tome što ju je motiviralo da 20 godina nakon srebreničkog genocida otkrije nove detalje glede odgovornosti velikih slika za najveći masakr na evropskom tlu nakon pada Trećeg rajha.

RSE: U jednom dijelu Vaše knjige iznosite tezu da genocida u Srebrenici ne bi bilo bez Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država. Kako to objašnjavate?

Hartmann: Teza knjige je da nije međunarodna politička volja ta koja je omogućila da se završi konflikt 1995., niti šok od masovnog zločina koji se desio nakon pada Srebrenice, kao što je zvanična verzija, nego da je taj proces počeo ranije, da je Srebrenica prepuštena srpskim snagama, data kao „miraz“ Miloševiću, da bi se pridružio pregovaračkom stolu. U tom smislu zapadne države, što objašnjavam u knjizi, SAD, Francuska i Velika Britanija, napravile su deal i omogućili kontakt sa snagama koje su najavili ranije i potvrdili da bi počinili zločine, koje su imale historijat zločina. Haški tribunal je htio optužiti Karadžića i Mladića za genocid i zločin protiv čovječnosti, optužnica još uvijek nije bila podignuta, ali tužitelj je prije pada Srebrenice najavio da će sve zločine procesuirati. Problem je u tome što su naše države dovele u dodir buduće žrtve i ubice. To je ta odgovornost.

RSE: U knjizi također navodite da je Zapad u slučaju Srebrenice izabrao strategiju koja ostavlja malo prostora za moralne i humanitarne ciljeve, da je više bio okrenut prema političkom dogovoru, bez obzira na cijenu ljudskih života. Kako je moguće da države koje sebe zovu kolijevkom ljudskih prava sudjeluju u takvom nečem?

Hartmann: To se dešava često, u svim konfliktima. Ova priča je na neki način univerzalna. U ovom slučaju može baš da se gleda kako su se stvari razvijale. Nije to nikakva zavjera. Zapad ima problem jer rat traje, mora se privesti kraju, političke volje tu nije bilo - ja objašnjavam da je i dosta njihovih unutrašnjih problema i situacija koje stvaraju te političke volje, ne samo patnja i nastavak zločina u regionu – da postupe sa pozitivnim ciljem, da rade što trebaju raditi, pokušavati naći izlaz i dovesti sve strane za mirovni stol, da se dogovore. A bili su zaglavljeni u proceduru. Srpska strana u tom trenutku nije htjela potpisati taj nacrt pregovaračkog projekta koji je stvoren 1994.

RSE: Ako je sve bilo isplanirano i dogovoreno, zašto nije izvršena evakuacija civilnog stanovništva?

Hartmann: Zapad je razmatrao tu mogućnost. Dokumenti pokazuju na rasprave oko toga, da bi bila velika politička sjena za zapadne države, zbog međunarodne javnosti, zbog njihove sopstvene javnosti, da bi ih gledali kao učesnike i pomagače etničkog čišćenja. Pravljen je pritisak da eventualno bošnjačka strana naredi evakuaciju, i to se nije uradilo. Nisam to istraživala, ali su smatrali da je Zapad napravio od istočne enklave zaštićenu zonu, da postoji rezolucija koja omogućava podršku NATO-a i da imaju načina da je zaštite. Tako se radi svog imagea nisu htjeli uplesti u to. Izabrali su da puste stvari na taj način da ispadne kao da je Srebrenica neočekivano pala, odnosno da su srpske snage neočekivano ušle u Srebrenicu, i da svi instrumenti koji su postojali da se enklave zaštite, nisu mogli biti aktivirani.

RSE: Kakva je uloga tadašnje vlasti iz Sarajeva za pad Srebrenice?

Hartmann: Pozivam bh. novinare, javnost, istraživače, naučnike, da ti ispitaju, da razgovaraju. To je sigurno bolno pitanje, na njemu sam radila u toj knjizi. Iz Francuske sam, moja država je radila ono što opisujem u knjizi, čime ne smijemo biti ponosni. Bosanska javnost treba da pogleda. Sigurno je bolno, ali jeste bilo mehanizama zaštite koji su bili u rukama Zapada. Zapad je prvenstveno trebao zaštititi istočne enklave kao sve zaštićene enklave.

RSE: Što Vas je motiviralo da 20 godina nakon genocida u Srebrenci napišete ovu knjigu i iznesete neke nove činjenice o tom događaju?

Hartmann: Pitanja na koje pokušavam odgovoriti u toj knjizi, i mislim da sam uspjela riješiti dosta pitanja koja su ostala otvorena, su u mojoj i mnogim glavama na Zapadu, u glavama poznavalaca situacije, od prvog dana, od 11. jula 1995., ali se odgovori nisu mogli dobiti. Bilo je raznih pokušaja da se sazna više. Ja sam uvijek bila otvorena za ideju da treba sve pročitati, sve pitati, da pokušamo razumjeti, da izvučemo pouke. Javna priča koja je izišla instrumentalizirano puštanjem povjerljivih informacija samo je uspavanka, tako da sam htjela ići iza 'izloga' – to sam radila za vrijeme rata, sa ratnim gospodarima, nema razloga da to radim i sada, vezano za međunarodnu politiku. Jer Evropa ima problem, moralni problem. Javnost osjeti da postoji težina, to nas muči, mislim na Siriju, mislim na rasprave koje se danas vode oko toga da li se treba sjesti sa Asadom ili bilo kojim negativnim čovjekom u bilo kojem konfliktu. Pitanje nije 'da li'. Nemate izbor. Tu se slažemo. Pitanje je 'kako mi možemo bolje raditi'.

RSE: Knjiga je ljetos izašla na francuskom jeziku. Da li je bilo nekih reakcija do sada?

Hartmann: Uglavnom, o mojim knjigama, gdje ukazujem na probleme zapadnih vlada da ne rade kako bi se očekivalo od njih, više vole da ne učestvuju u polemici, da ne reagiraju. Ne mogu sama dovesti do debata. Ako i novinari ne postavljaju pitanja o ovom što je izneseno ovdje, na osnovu dokumenata koje možete sami pogledati, neće biti velike polemike. Bilo je tako vezano i za Haški tribunal. Nema reakcije. Francuska više voli da utiša reakcije. To je to. Nisam ja jedina, ne žalim se. Znam da sam stavila olovku tamo gdje boli.

  • 16x9 Image

    Ivan Katavić

    Novinarstvom se profesionalno bavi od 2005. godine kada je postao član redakcije sarajevskog dopisništva RSE. Najčešće obrađuje teme iz života običnih ljudi, kulture i sporta.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG