Dostupni linkovi

Pančić: Tenk na šinama


(komentar*)

Šta je travestija? Doslovno, u prevodu s italijanskog – presvlačenje. A travestija kao parodijski žanr postiže komički efekat "raskorakom između sadržine i forme". Evo aktuelnog primera. Vlast Republike Srbije pošalje u pravcu Kosovske Mitrovice tenk, ali ga obuče kao voz. A možda i obrnuto: pošalje voz, ali ga obuče kao tenk. Kad ga pogledate, deluje kao voz, ima sve tehničke karakteristike voza. Dizajniran je, međutim, "borbeno", kao da je tenk, a tenkovska je i sva simbolika njegove misije.

Forma mu je, dakle, voz, sadržina – tenk. "Između" je taj onom definicijom prizivani komički efekat, ako vam je slučajno (još) do smeha. Zanimljivo je, međutim, da niko – uključujući i vlasti u Prištini – nije spominjao nikakve tenkove sve dok taj pojam nije u igru ubacio sam srpski premijer Aleksandar Vučić. Koji je osetio potrebu da izjavom podvuče: "Poslali smo voz, a ne tenk". Valjda za slučaj da neko do tada nije primetio da su zapravo poslali tenk, pa mu je promakla poenta vica. Kažu da nisu dobri vicevi koje treba dodatno pojašnjavati, ali eto, možda ima i izuzetaka.

Tako nekako ispada da su svi gledali u nešto što nije baš sasvim voz, toliko im je odmah bilo jasno, ali nisu mogli da se dosete, da definišu tačno šta je, sve dok sam Vučić nije ponudio odgonetku: "gledate tenk, ali pravićemo se da vam ja to nisam rekao."

E sad, zašto je ono što izgleda kao voz, ide kao voz i glasa se kao voz, zapravo – tenk (bar kao metafora za "borbeno vozilo")? Zato što mu je svrha borbena, u neku ruku ratna. A svrha je tu važnija od spoljne pojavnosti. Jer, ako je rat - da se poslužimo najčuvenijom definicijom - nastavak politike drugim sredstvima, onda je taj voz poslat na Kosovo u funkciji tenka. Šta, naime, radi tenk? On (obično za račun države koja ga poseduje) osvaja, širi, utvrđuje ili brani određenu teritoriju, a u širem smislu i određenu ideologiju. Svrha voza je nešto sasvim drugo: on naprosto prevozi putnike i robu od jedne do druge tačke u prostoru i sasvim je apolitičan u tom svom poslu, to jest, potpuno je ravnodušan prema državno-pravnom statusu teritorija kroz koje prolazi. Da li se, recimo, Kosovska Mitrovica nalazi na "srpskom Kosovu i Metohiji", ili u "nezavisnoj Republici Kosovo", vozu je sasvim svejedno. Važno je da se plate vozne karte.

S vozom koji je srpska vlast poslala u Kosovsku Mitrovicu je obrnuto: vozne karte nisu obavezne, ali političko-teritorijalna "poruka" jeste. Ona je svrha putovanja - koje se, kako vidimo, i ne mora završiti u Mitrovici, bitno da je "poruka poslata" - a eventualno prevoženje ljudi i dobara od jedne do druge tačke u civilne svrhe je uzgredna delatnost.

Jasno je da taj voz-tenk nije mogao krenuti kuda se zaputio bez znanja i odobrenja Aleksandra Vučića, i da bez toga nije mogao biti onakav kakav je bio
Jasno je da taj voz-tenk nije mogao krenuti kuda se zaputio bez znanja i odobrenja Aleksandra Vučića, i da bez toga nije mogao biti onakav kakav je bio

Sad kad znamo šta je to poslato u Kosovsku Mitrovicu, hajde da razmotrimo ništa manje važno pitanje: zašto? Zbog slobode kretanja sigurno nije, jer zbog nje se šalju vozovi i autobusi, kako je napred već pokazano. I to se čini u koordinaciji s vlastima mesta gde šaljete prevozna sredstva; drukčije je nemoguće, osim na Divljem zapadu iz starih filmova. Slobodu kretanja inače treba snažno podržati: ako je nešto na Balkanu uvek predznak i verni pratilac zlih vremena, onda su to rampe i zapreke, tvrde granice i blokade, nasilno sprečavanje ljudi da putuju kuda žele, i da se vraćaju kući kad žele.

Jedina druga moguća svrha je politička, u simboličkom smislu reči i "ratna". Ne znači to odmah da neko planira stvarno da ratuje, ali znači da više nema gotovo nikakvih granica, skrupula i kočnica u nameri da "zakuva" odnose sa svim susedima i podrije ostatke mira i stabilnosti u ovom delu sveta. Nakon permanentnog tihog rata s Hrvatskom, nakon brutalno jasne podrške secesionizmu Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini, evo i pružne egzibicije sa Kosovom. Zanimljivo, jedan od aktera u svim ovim konfrontacijama je uvek isti: aktuelna vlast u Beogradu. Malo previše da bi bilo slučajno.

Ako ipak pođemo od pretpostavke (pa makar i bazirane samo na inerciji neverice u najgore scenarije, što je tako "odviše ljudski") da Vučiću i establišmentu Srbije nije do stvarnog igranja ratnih igara, šta nam ostaje kao druga opcija? Jedino namera da se stvori, to jest da se zaokruži, paranoična atmosfera "tvrđave pod opsadom", u kojoj se onda, logično, treba zbiti oko Vođe i ne kvariti mu posao i planove nekakvim zakeranjima ili "zvocanjem", kako sam Vučić voli da definiše političko razmimoilaženje s njim.

Na toj tehnici mobilisanja podrške i žigosanja alternativa kao "izdajničkih" Slobodan Milošević je uspešno jahao desetak godina; ljudi koji su sada (opet) na vlasti u Srbiji bili su na vlasti i tada, i to je sve samo ne slučajnost. Oni naprosto tako rade i basta. Naivniji građani su u jednom neverovatnom i tragičnom trenutku poverovali da bi oni ipak mogli i drugačije, i tako su dobili savršeno nezarađenu priliku da se vrate na vlast. Međutim, drugačije očigledno ne mogu, a možda ni ne žele. Tačnije, možda žele "u teoriji", ali samo dok se ne iznerviraju ili se ne osete ugroženim, A stalno su nervozni, zgroženi i ugroženi...

Jasno je da taj voz-tenk nije mogao krenuti kuda se zaputio bez znanja i odobrenja Aleksandra Vučića, i da bez toga nije mogao biti onakav kakav je bio. Zato je i njegovo "zaustavljanje" voza deo istog toplo - hladno performansa. U isto vreme, aktuelni predsednik Tomislav Nikolić, koji vapije za novom kandidaturom, spominje "slanje vojske Srbije na Kosovo" ako neko bude "ubijao Srbe". Napominje da će i sam da ratuje ako bude potrebno, kao što je, kaže, već ranije radio. Hm, kad ranije? Onomad, u slavonskom selu Antin? Pa, kad su ga neki doveli u izvesnu vezu s ratnim zločinima nad civilnim stanovništvom u tom mestu, Nikolić je skromno objasnio da je tamo samo "kuvao pasulj". Da li je to u međuvremenu naučio da kuva i neka druga jela?

Premijer Vučić na tu temu ima u osnovi vrlo sličnu izjavu. Otresitu, borbenu, "mušku". Tako valjda, u jednoj očajno lošoj, kičastoj, pogubnoj i morbidnoj imaginaciji zvuči "pravi državnik". Pitanje je samo sprema li Vučić sebe ili nekog drugog za tu ulogu, koliko na proleće. No, recimo da je to njegova briga. Briga obične i normalne Srbije je da preživi ono što ju je snašlo, kad je već dopustila da je to snađe, pošto to nikada ne dolazi samo od sebe, nego biva prizivano sve dok ne bude prizvano. Tako je to s tenkovima, a vozovi su nešto sasvim drugo.

* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG