Daisy Sindelar, piredila Biljana Jovićević
Za pažljivog posmatrača, može izgledati prilično čudno da su od šestorice ruskih sportista koji su nosili olimpijsku baklju na ceremoniji otvranja Zimskih olimpijskih igara u Sočiju, prošlog februara, samo tvojica reprezentativci u zimskim sportovima.
Umjesto sportskog kriterijuma za nošenje olimpijskog plamena mjerilo je je bilo podrška predsjedniku Rusije, Vladimiru Putinu. Pomenuta četvorica bili su poslanici u Dumi u Putinovoj Jedinstvenoj Rusiji.Peti je pak neposredno prije toga javno podržao ruskog lidera kao i njegove kontroverzne stavove o pravima gay i lezbijske populacije.
Sve to samo je pokazalo političku uniformisanost koja se u potpunosti uklapala u godini u kojoj je neprekidno demonstrirana veza između sve većih budžeta za sportske događaje i sve oporijih političkih režima.
Osim što je bila domaćin Zimskih olimpijskih igara u Sočiju, Rusija je ugostila je i Gran pri Formule 1. U Bjelorusiji je održano Svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu. Azerbjedžan je bio domaćin Evropskog prvenstva u ritmičkoj gimnastici.A u Turkmenistanu, zemlji sa preko 80 posto pustinje, održan je Svjetski kup u jedrenju na vjetru.
Ovakvi događaji su više nego skupi, a igre u Sočiju su daleko prevazišle sve ranije Olimpijade sa potrešenih ukupno 51 milijardu dolara. Ali Minky Worden, directorica globalne inicijative Human Rights Watch (HRW), kaže da za autokrate to predstavlja veoma isplativu investiciju –medijsku pažnju i legitimaciju na svjetskoj sceni.
“I pored toga što neki svjetski lideri najčešće ne žele da stoje pored dikatora na podijumu,kada je u pitanju tako veliki sportski događaj, oni će to morati da učine” , kaže Worden, koji je predvodio poziv HRW da se reformiše Međunarodni olimpijski komitet ( MOK) kao i druga sportska tijela.
„To omogućava liderima da povrate reputaciju na globalnoj sceni, i vrlo često opravadava finansijski pritisak kojem je izložena zemlja koja organizuje sportski događaj", navodi Worden.
Dvosmjerna ulica
Vrijednost promocije na vekim sportskim događajima nije novi koncept.
Još je Adolf Hitler iskoristio, ljetnje Olimpijske igre u Berlinu 1936., kao priliku da pokaže galopirajuću snagu nacističke Njemačke, tri godine prije početka II Svjetskog rata. A Argentina je je ugostila Svjetski fudbalski kup 1978, dvije godine nakon izvedenog vojnog puča u zemlji i nestanka i egzekucije na hiljade civila.(Jedan od rijetkih izuzetaka su Ljetnje olimpijske igre 1988. u Seulu, koje su mnogi doživjeli kao podršku svrgavanja autoritarnog režima u Južnoj Koreji )
Ali pitanje odnosa sporta i diktatora dobilo je novi podsticaj posljednjih godina, dok organizacije za ljudska prava iskazuju rastuću zabrinutost, zbog toga što međunarodne sportske organizacije odobravaju pa čak i preferiraju režime, kao organizatore sportskih događaja.
Odluke iz 2010, da se Rusiji i Katru dodijele jedan za drugim fudbalski Svjetski kupovi, 2018, i 2022, pokazale su se kao prilično sporne. FIFA, krovna svjetska fudbalska organizacija, opravadala je odluku kao formu javnog izbora – dovođenjem spektakla Svjetskog kupa prvi put kod domaćina koji još ne raspolažu sportskom infrastrukturom.
No te su odluke žestoko kritikovane, a mediji su tvrdili da su članovi izvršnog odbora FIFA-e, prodali svoje glasove za milione dolara u kešu, kao i druge poklone, uključujući i jednu Picassovu sliku koju je prema navodima nudila ruska strana.
Određeni broj članova FIFA-e, morali su se povući zbog ove kontroverze, iako je međunarodna istraga upravljačkog tijela fudbalske organizacija na kraju tvrdila da ni Rusija ni Katar nijesu radili ništa sporno.
Ostaje da se vidi da li će nagativni publicitet na kraju prevagnuti, pred onim što mnogi, pa čak i sama FIFA, navode kao neprocjenjive komercijane prednosti od poslovanja sa autokratskim režimima.
„Reći ći nešto što je suludo„ rekao je generalni sekretar FIFA-e Jerome Valcke prošle godine, komentarišući haotične pripreme sa Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu, a upoređujući svoju saradnju sa Putinom oko Sočija. “Manje demokratije ponekad je bolje za oragnizaciju Svjetskog kupa“, smatra on.
„Očigledno je da je taj komentar izazvao veliku pažnju“, kaže Owen Gibson, glavni sportski komenator „The Guradiana“.
„Ali, zapravo ima određenog smisla u tome što kaže, čisto sa operacione tačke gledišta. Ako si FIFA, lakše ti je neke stvari da završiš kada se o konkretnom poslu dogovaraš sa nekim od visokih zavničnika autokratije. Stadioni će sigurno biti izgrađani i operacioni planovi završeni po dogovoru“, konstatuje Gibson.
Preskupo za neke
Druga strana sklapanja poslova sa diktatorima, kaže Gibson, jeste mogućnost da budete povezani i sa masivnom korupcijom i kršenjima ljudskih prava, koja se mogu desiti pa i koincidirati sa spektaklom sportskih događaja.
Upravo oba ova problema zabrinjavaju kada je u pitanju Azerbejdžan, koji će u junu 2015, postati prva zemlja koja će ugostiti Evropske igre, neku vrstu mini olimpijade koja će okupiti 6000 atleta na takmičnju u dvadeset sportskih disciplina.
Dugodišnji lider Azerbejdžana Ilham Alijev bezobzirno je, naročito u posljednje vrijeme nasrnuo na novinare (među njima i RSEu Bakuu) i aktiviste koji su se usudili da otkriju razmjere korupcije njegovog režima. Nije još jasno da li će se Evropske igre ili jedan od Gran pri vožnji Formule 1, koja se 2015. vozi kroz Azerbejdžan, iskoristi kao sredstvo pristika za traženje političkih promjena.
Ipak ponegdje, ima malih naznaka promjena. Pod novim predsjednikom, bivšim njemačkim šampinom u mačevanju, Thomasom Bachom, Međunarodni olimpijski komitet je 8.decembra odobrio paket sveobuhvatnih reformi na svim nivoima, uključujući dodatak odredbi o ljudskim pravima u budućim ugovorima za gradove koji se kandiduju za Olimpijadu, kao i proširenje Olimpijske povelje da bi uključila odredbe o poštovanju prava seksualnih manjina.
Neki posmatrači kažu da nije izgledno da će FIFA slijediti ovaj put, dok ne promijeni vođstvo svjetske fudbalske organizacije. Već dvadeset godina, 87-godišnji Sepp Blatter, nalazi se na čelu krovne fudbalske oragnizacije i pri tom je najavio da ima namjeru da se kandiduje i za peti mandate.
Ali, FIFA već počinje da osjeća pritisak zbog veoma upitnih metoda koje koristi. Korporacija Sony u novembru je povukla svoj 279 miliona dolara vrijedan sponzorski ugovor, po svemu sudeći, kao rezultat kontroverze oko Rusije i Katara.
Promjene u FIFA-i će u najboljem slučaju biti postepene. Sa već potpisanim ugovorima za prvenstva 2018. i 2022, prva prilika da se reforme provedu u djelo biće tek na Svjetskom kupu 2026.
A Međunarodni olimpijski komitet, koji je kao veliki potres primio odluku da Oslo odustaje od zimske Olimpijade 2022, ostavljen je da na neslavnom izboru između dva režima sa veoma problemtičnim poštovanjem ljudskih prava, onim u Pekingu ili Astani.
David Wallechinski, predsjednik Međunarodnog društva olimpijskih istoričara, kaže da je MOK sada snosi posljedice istinskog promašaja sa igrama u Sočiju.
Dopuštajući Rusiji da nevjerojatno digne cijenu za Igre u Sočiju - od čega je veliki dio novca završio u džepovima Putinovih pajdaša, potencijalnim organizatorima Olimpijskih igara stvorio je situaciju, koja je natjerala mnoge demokratske države da odustanu od kandidature za domaćina.
„Posmatrano kao legat igara iz Sočija, iz ugla MOK-a, najgora moguća stvar koja se dogodila je ta što su koštale 50 milijardi dolara, što je skoro 500 puta više od novca koji je utrošen za Olimpijske igre u Vankuveru“, kaže Wallechinski.
„I pored toga što je to apsurdno i što je u potpunosti rezulat korupcije i izgradnje infrastrukturnih projekata koji nijesu bili potrebni, kada ostali gradovi koji su htjeli da se kandiduju to pogledaju, zapravo se zapitaju: 'Uau, da li zaista želimo da potrošimo 50 milijardi dolara?'“, navodi olimpijskih hroničar.
