Spahić: I u najgorim uslovima kultura je osnovna potreba

U petak je započela više-sedmična kulturna manifestacija koja se održavaju već 30 godina i to pod imenom "Sarajevska zima". Ova umjetnička zima, kao i kalendarska, će trajati doslovno do prvog dana proljeća, a održava se pod motom, "Mir, umjetnost, sloboda." Učestvuju stvaraoci iz više od dvadeset zemalja, počasni gost je Grčka, a specijalni gost je Južna Koreja. Moj sagovornik je Ibrahim Spahić, osnivač i direktor Festivala.

RSE: Počela je trideseta Sarajevska zima, zima pred koju su unaprijed postavljene velike obaveze. Em je jubilarna, em uz dvije godišnjice po kojima je Sarajevo imalo posebno mjesto u svjetskoj istoriji.

Spahić: Sarajevo živi između gladi i radosti. Tako da je ovaj jubilej na neki način povezan sa onim uspomenama koje smo imali prije trideset godina, od kojih neki žive, pa i mi, koji smo trideset godina stvarali jedan grad umjetnosti od 33.000 ljudi, 3.500 projekata. Izgleda da je bolje živjeti od uspomena nego stvarati nešto. To je problem. Zato, recimo, te 1984. godine, bilo je skoro 100.000 radnika, u porodici je najmanje bilo barem jedno ili dvoje koji su radili, sada se stvar u potpunosti okrenula.

U kontekstu ovoga što me pitate, kako je danas stvarati i raditi, to otprilike liči na vrijeme tih opsada, opsjena, vremena kada smo izvodili programe festivala u uslovima bez datuma i bez događaja, koji je naznačen nekom mjestu i vrijeme kada se u 150 gradova Evrope i svijeta taj program razvijao kao jedan svojevrsni evropski, građanski, bunt i borba za to da se dođe do slobode, mira, života. Umjetnost je tada imala ogromno značenje, bilo da je riječ o Vašingtonu ili Njujorku.

Šta se sada događa? U tom vremenu nismo imali Gradski muzej, a sada nam je Gradski muzej otvoren i svi depadansi od Despića kuće, prvog teatra, do muzeološke zbirke vezane za sarajevski atentat, Bezistanske velike centralne izložbe, Svrzine kuće i mnogih drugih kolekcija koje su uspjele da se revitaliziraju u ovom gradu. Ali sa druge strane, zatvoren je Zemaljski muzej.

I u tom rasponu, između zatvorenog Zemaljskog muzeja i obnovljenog prostora u Muzeju grada, postoji jedna rekonstrukcija koja je simbolički vrlo važna, a to je Vijećnica. Baš u ovo vrijeme, 1984. godine, je otvorena izložba dječjeg crteža cijelog svijeta, posvećena miru, slobodi i olimpijskim igrama. Izložbu je otvorila Liv Ulman. Ove godine će, za koji mjesec, biti ponovo otvoren prostor Vijećnice, sa Bečkom filharmonijom, u znaku Sarajeva koje je opsjednuto 2014. i iznutra i iz vana.

Šta je funkcija festivala? Da na neki način sam bude podložan onim odnosima u kojim postoji kao urbana manifestacija. Sa druge strane živimo u jednom dramatičnom vremenu, u kom nema uvjeta da se organiziraju projekti koji omogućavaju komunikaciju sa svijetom direktno i živo, tako često, a sa druge strane imamo virtualnu komunikaciju koja je izbrisala ljudske potrebe da komuniciraju sa pozorištem i teatrom na pravi način, izuzev ako to nije neka velika kampanja oko nekog velikog projekta ili neka interna struktura koja obilazi susrete koji jesu važni i zanimljivi, ali to je opet jedan krug koji je zatvoren. U ovom trenutku festival prolazi kroz ono kroz šta prolazi i grad i cijela zemlja.

RSE: Festival se održava pod motom, „Mir, umjetnost, sloboda“ i njegovi sadržaji su opredijeljeni ovim pojmovima. Zašto ste odabrali Grčku i Južnu Koreju?

Spahić: Grčka je 1984. godine bila za nas jako važna jer smo tada sa Olimpije donijeli plamen u Sarajevo i tako 8. februar obilježili početak jedne novije povijesti grada i zemlje. Sa druge strane, sticajem okolnosti, Grčka je ove godine predsjedavajuća EU, a nalazi se na brodu koji je na poziciji dubine naše Miljacke. To je simbolički jedna kvadratura kruga.

Zemlja koja je pogođena najžešćom krizom proteklih godina, predsjedava EU, koja prolazi kroz svoje transformacije. Zemlja BiH čeka pred vratima da se uhvati u kolo koje se zove EU, da se pridruži jednoj od 28 zemalja i da bude u tom krugu, koji će vjerovatno dogurati do broja 33, nadam se, u dogledno vrijeme. Grčka je potpuno simbolična i potpuno je bilo prirodno i normalno da bude počasni gost.

Južna Koreja je specijalni gost. Oni su ovdje nastupali više decenija i spremili su u duhu svoje mirovne kulture sjajan program. Biće tu, pored ova dva velika gostovanja, i japanski i indijski i crnogorski igrani film, biće tu dokumentarnih filmova iz cijelog svijeta. Biće zanimljivi susreti u pozorištu. Posvetili smo to ljudima koji rade predstave antičkog i savremenog teatra, od Medeje do Hekube, Otela, pa sve do najsavremenijih helijum predstava, koje dolaze iz Slovenije.

Mi se sada nalazimo u jednom procjepu koji je otvoren i želio bih da postignemo nešto što se zove stvarno harmonija između mira, umjetnosti i slobode.

RSE: Vi ste svih ovih godina imali nesebičnu podršku naših prijatelja iz inostranstva. Čini mi se veću nego od domaćih?

Spahić: Mi smo dobili nesebičnu podršku od mnogih zemalja iz cijelog svijeta. Mi smo imali praktično sve kontinente sa gotovo svim zemljama svijeta prisutne u proteklih trideset godina. Mi smo jedina manifestacija na svijetu koja nikada nije prestala, čak i u ratnim okolnostima, da djeluje u zemlji, ni izvan zemlje, nikada nije izgubila ni jedan kontakt. Podršku smo dobili, uglavnom moralnu, od Evropskog parlamenta, od Evropske komisije, EU, Savjeta Evrope, komesara za kulturu, takvu istu podršku smo dobili i od Evropske asocijacije festivala, UNESCO-a.

Dakle neko ko uživa podršku u zadnjih dvadeset godina, od kada je to razvijano kao svjetski projekt, bi trebao barem biti prepoznat u zemlji, međutim suštinska podrška izostaje i uglavnom se to uzima kao nešto što se podrazumijeva, a to nije moguće.

RSE: Sjećam se početaka i prve post-olimpijske godine. Mnogi su sumnjičavo klimali glavom na tvoju zamisao da vrijednost zimskih igara valja trajno njegovati. Neki su se čak i podsmjehivali i opstruirali, ali uspjelo je, prvenstveno zahvaljujući tebi.

Spahić: Dabogda bilo još trideset godina sa nekim ljudima koji budu spremni da preuzmu taj rizik jer to je ogroman rizik i tu ima mnogo različitih činjenica. Ova trideseta godišnjica održava se u najkomplikovanijim odnosima. Teže je danas nego u vremenu kada su okolnosti bile potpuno iracionalne za bilo kakav govor muza ili za bilo kakvu muziku sfera, tako da ćemo vidjeti šta će se dogoditi.

Previranja su ogromna kod ljudi koji osjećaju da se mogu identifikovati sa tragedijom neke firme koja se raspala, neke institucije, ali isto tako i sa Zemaljskim muzejom. Država je postala država koja intervenira i ona kao jedini poslodavac počinje da se ponaša. Tako prestaje racionalni govor jer svako može reći da ima nešto preče i važnije, bez obzira da li se radi o kulturi, zdravstvu, obrazovanju ili socijalnoj politici.

U suštini, ljudi će konačno shvatiti da tu ne može da se radi tako da se zadovoljavaju neke potrebe, a drugo da ostane po strani i da se marginizira. Kultura je jednako osnovna potreba, kao i sve drugo, i u najgorim uslovima. Mi smo sada osuđeni na to da promislimo o konceptu našeg društva i o budućnosti.

RSE: Tradicija je tu, ali unatoč svim naporima kulturnih radnika, Zemaljski muzej je zatvoren i sve kulturne institucije jedva dišu. Hoće li zima i ovaj put založiti svoj ugled, ne bi li se to stanje promijenilo?

Spahić: Jasno je to kao dan. Mi, kao festival, smo u potpuno istoj situaciji kao Zemaljski muzej, vjerovali vi to ili ne, i zbog toga mi vjerovatno izdržavamo. Zbog toga što ne vjerujemo u misiju festivala jer festival je manifestacija života, nije to nikakva priredba za trenutak i da se zaboravi. Ne živi se od uspomena, nego se živi od kreativnog i inventivnog rada. Ako uništite živu umjetnost i kontakt sa umjetnicima, publikom i medijima, vi ste uništili životnu supstancu, a mislim da to nije dopustivo.