22. maja se navršava 21 godina od prijema Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije. Država je primljena u tu organizaciju u trenutku kada je rat bjesnio, a njene tri četvrtine teritorije bile okupirane. U intervjuu za RSE Hajrudin Somun, dugogodišnji bosanskohercegovački diplomata koji je u to vrijeme bio savjetnik u Predsjedništvu BiH za vanjsku politiku, kaže kako su svi vjerovali u to da će UN nešto uraditi da zaustavi rat.
No kako se to nije desilo, više od dvije decenije poslije, prema njegovoj ocjeni, ne postoji ta vrsta naivnosti da će međunarodna zajednica nešto bitnije promijeniti i u sadašnjoj situaciji u kojoj je bh. društvo duboko podijeljeno, a sve su glasnije inicijative unutar BiH o njenoj podjeli. Somun, u razgovoru za RSE, ipak, vjeruje da će Bosna i Hercegovina opstati uprkos svim negativnim uticajima izvana i iznutra.
Somun: Bio sam tada u Predsjedništvu BiH kao republički savjetnik za vanjsku politiku cijelom Predsjedništvu, koje se raspadalo kad smo dobili tu vijest. A nije bilo lako ni dobiti takvu vijest, jer Sarajevo je već bilo opkoljeno, a zgrada Predsjedništva je svakodnevno gađana. Bili smo do suza uzbuđeni i radosni kad smo čuli da je Haris Silajdžić održao slovo puno nade u budućnost zemlje, a nismo, jadni, ni znali šta nas još sve čeka. Ustvari, nadali smo se da će svijet ustati da nas brani. I bili smo svi mi svi mi žrtve te nade, te iluzije, uključujući i sebe lično među njih, iako je trebalo da budem kao savjetnik za međunarodne odnose svjestan kako UN, kao nekada Liga naroda, nisu uspijevali da spriječe ni veće agresore od Slobodana Miloševića.
Somun: Ujedinjene nacije su imale pune ruke posla. I poslije desetak dana mislim da je usvojena jedna rezolucija po kojoj je bilo veoma jasno da je Srbija bila agresor na BiH, da je čak armija srbijanska bila na teritoriji BiH. Međutim, pod pritiskom raznih interesa unutar Savjeta sigurnosti UN-a ta je rezolucija kasnije zaboravljena, pa je poništena drugim rezolucijama. Ali, na samom terenu UN nisu mogle da učine ništa upravo zbog tih sukobljenih interesa i na Balkanu i bivšoj Jugoslaviji, pa i u BiH.
Somun: Taj datum jeste historijski. I tada svi mi koji smo bili u Sarajevu uglavnom smo tako mislili. Izvana su stvari ipak izgledale drukčije, pa sam i ja lično sumnjičavo vrtio glavom kada smo bili upozoravani na to da su nam tri četvrtine zemlje okupirane, da se još ne zna šta se sve može dogoditi. Ako gledamo iz današnje perspektive, npr. i iz ugla jednog Kosova koje još dugo neće moći biti primljeno u UN. Međutim, mi smo prijemom u UN priznati kao nezavisna država i mislili smo da više niko ne može dovesti u pitanje cjelovitost i integritet i suverenitet BiH, a evo i danas, nakon toliko godina, neki dovode u pitanje njenu cjelovitost i integritet.
Somun: I u današnjim zbivanjima oko BiH i sumnjama da može opstati kao funkcionalna i valjana država ja vidim korijene upravo u tim prvim danima njenog priznanja. Pošto je napadnuta i izvana i iznutra u isto vrijeme, gotovo istog časa kada je priznata od vodećih sila Zapada i UN-a, njoj nije dozvoljeno da se snađe kao nezavisna država, za razliku od bivših federalnih članica Jugoslavije. Pri tome mislim čak i na Hrvatsku, čiji su dijelovi bili okupirani, ali nije Zagreb. I bila je otvorena prema Zapadu za razliku od Sarajeva. BiH prvi put u punoj nezavisnosti kao država nije imala priliku da vlada sobom, da bar nekoliko godina proradi kao država, stvori demokratske institucije, građansko društvo, formira vojsku i policiju. A znamo kako je u Dejtonu nametnuto, ustvari, jedno stanje koje i dan-danas traje. Kad se govori o postkonfliktnim zemljama, mislim da je sa Bosnom jedinstveno stanje, jer ona nije dobila, također, ni poslije rata šansu da se razvija normalno jer joj je stalno za vratom visio Damaklov dejtonski mač. I bez njegove promjene, bez reforme stanja nametnutog u Dejtonu, BiH nikada ne može biti funkcionalna država.
Somun: Nismo mogli zamisliti da ćemo posilje 20 godina imati ovakvo stanje. Jedina je razlika u tome što smo danas oslobođeni tih iluzija koje smo imali tih prvih godina rata i prvih godina priznanja BiH. BiH će opstati ovakva ili onakva, i to u granicama koje se, na kraju-krajeva, već 150 godina gotovo ne mijenjaju. Ja bih se složio tu sa npr. historičarem i ekspertom za međunarodne odnose Ivom Banjcem, koji je čak jednom rekao:“Sve su ove države po Balkanu hodale tamo, vamo i mijenale se, ali Bosna je uvijek bila na svom mjestu.“ Ja mislim također da će u budućnosti Bosna ostati u jednom novom svjetskom poretku Ujedinjenih nacija, Evropske unije, evroatlantskih integracija, i da će postojati kao nezavisna i cjelovita zemlja.
No kako se to nije desilo, više od dvije decenije poslije, prema njegovoj ocjeni, ne postoji ta vrsta naivnosti da će međunarodna zajednica nešto bitnije promijeniti i u sadašnjoj situaciji u kojoj je bh. društvo duboko podijeljeno, a sve su glasnije inicijative unutar BiH o njenoj podjeli. Somun, u razgovoru za RSE, ipak, vjeruje da će Bosna i Hercegovina opstati uprkos svim negativnim uticajima izvana i iznutra.
RSE: Gospodine Somun, prije 21 godinu BiH je jednoglasno primljena u članstvo UN-a. Po čemu pamtite taj datum s obzirom da ste u to vrijeme bili savjetnik?
Somun: Bio sam tada u Predsjedništvu BiH kao republički savjetnik za vanjsku politiku cijelom Predsjedništvu, koje se raspadalo kad smo dobili tu vijest. A nije bilo lako ni dobiti takvu vijest, jer Sarajevo je već bilo opkoljeno, a zgrada Predsjedništva je svakodnevno gađana. Bili smo do suza uzbuđeni i radosni kad smo čuli da je Haris Silajdžić održao slovo puno nade u budućnost zemlje, a nismo, jadni, ni znali šta nas još sve čeka. Ustvari, nadali smo se da će svijet ustati da nas brani. I bili smo svi mi svi mi žrtve te nade, te iluzije, uključujući i sebe lično među njih, iako je trebalo da budem kao savjetnik za međunarodne odnose svjestan kako UN, kao nekada Liga naroda, nisu uspijevali da spriječe ni veće agresore od Slobodana Miloševića.
RSE: Može li se govoriti da je u tom trenutku UN zapravo imao pune ruke posla u BiH?
Somun: Ujedinjene nacije su imale pune ruke posla. I poslije desetak dana mislim da je usvojena jedna rezolucija po kojoj je bilo veoma jasno da je Srbija bila agresor na BiH, da je čak armija srbijanska bila na teritoriji BiH. Međutim, pod pritiskom raznih interesa unutar Savjeta sigurnosti UN-a ta je rezolucija kasnije zaboravljena, pa je poništena drugim rezolucijama. Ali, na samom terenu UN nisu mogle da učine ništa upravo zbog tih sukobljenih interesa i na Balkanu i bivšoj Jugoslaviji, pa i u BiH.
RSE: Mnogi kažu da je taj 22. maj 1992. za BiH istorijski datum. Slažete li se sa takvom ocjenom?
Somun: Taj datum jeste historijski. I tada svi mi koji smo bili u Sarajevu uglavnom smo tako mislili. Izvana su stvari ipak izgledale drukčije, pa sam i ja lično sumnjičavo vrtio glavom kada smo bili upozoravani na to da su nam tri četvrtine zemlje okupirane, da se još ne zna šta se sve može dogoditi. Ako gledamo iz današnje perspektive, npr. i iz ugla jednog Kosova koje još dugo neće moći biti primljeno u UN. Međutim, mi smo prijemom u UN priznati kao nezavisna država i mislili smo da više niko ne može dovesti u pitanje cjelovitost i integritet i suverenitet BiH, a evo i danas, nakon toliko godina, neki dovode u pitanje njenu cjelovitost i integritet.
RSE: Može li se govoriti u ovom trenutku da se BiH te 1992. godine nije baš snašla u toj ulozi kad je primljena u UN, s obzirom da je, kako sami kažete, tri četvrtine njene teritorije bilo okupirano?
Somun: I u današnjim zbivanjima oko BiH i sumnjama da može opstati kao funkcionalna i valjana država ja vidim korijene upravo u tim prvim danima njenog priznanja. Pošto je napadnuta i izvana i iznutra u isto vrijeme, gotovo istog časa kada je priznata od vodećih sila Zapada i UN-a, njoj nije dozvoljeno da se snađe kao nezavisna država, za razliku od bivših federalnih članica Jugoslavije. Pri tome mislim čak i na Hrvatsku, čiji su dijelovi bili okupirani, ali nije Zagreb. I bila je otvorena prema Zapadu za razliku od Sarajeva. BiH prvi put u punoj nezavisnosti kao država nije imala priliku da vlada sobom, da bar nekoliko godina proradi kao država, stvori demokratske institucije, građansko društvo, formira vojsku i policiju. A znamo kako je u Dejtonu nametnuto, ustvari, jedno stanje koje i dan-danas traje. Kad se govori o postkonfliktnim zemljama, mislim da je sa Bosnom jedinstveno stanje, jer ona nije dobila, također, ni poslije rata šansu da se razvija normalno jer joj je stalno za vratom visio Damaklov dejtonski mač. I bez njegove promjene, bez reforme stanja nametnutog u Dejtonu, BiH nikada ne može biti funkcionalna država.
RSE: Dvadeset i jednu godinu kasnije i dalje je ovdje međunarodni predstavnik taj koji je garant Dejtonskog sporazuma. Jeste li išta takvo slično zamišljali prije 21 godinu?
Somun: Nismo mogli zamisliti da ćemo posilje 20 godina imati ovakvo stanje. Jedina je razlika u tome što smo danas oslobođeni tih iluzija koje smo imali tih prvih godina rata i prvih godina priznanja BiH. BiH će opstati ovakva ili onakva, i to u granicama koje se, na kraju-krajeva, već 150 godina gotovo ne mijenjaju. Ja bih se složio tu sa npr. historičarem i ekspertom za međunarodne odnose Ivom Banjcem, koji je čak jednom rekao:“Sve su ove države po Balkanu hodale tamo, vamo i mijenale se, ali Bosna je uvijek bila na svom mjestu.“ Ja mislim također da će u budućnosti Bosna ostati u jednom novom svjetskom poretku Ujedinjenih nacija, Evropske unije, evroatlantskih integracija, i da će postojati kao nezavisna i cjelovita zemlja.
