Dostupni linkovi

logo-print

Socijalna osjetljivost samo u predizbornoj retorici


Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

Prema upravo objavljenim podacima, prosječna neto isplaćena plaća za srpanj u Hrvatskoj je 5.530 kuna - preračunato oko 750 eura. To je nekih 0,7 posto više od prosječne plaće godinu ranije, dakle stagnacija ili vrlo blagi porast. Međutim, ono što prvu ženu Stranke rada - hrvatskih laburista, Nansi Tireli, brine mnogo više nego stagnacija plaća jest - njihova distribucija.

„Više od 20 posto zaposlenih dobiva onu minimalnu plaću koja iznosi 3.017 kuna bruto. Plaća kao plaće jeste možda slična, ali sve više je onih koji dobivaju minimalne plaće, a manje je onih koji dobivaju prosječne plaće od 5.000 do 8.000 kuna. Zabrinjava i broj nezaposlenih, pogotovo u kolovozu, u sezoni, kada broj zaposlenih pada, umjesto da raste. Trebao je biti itekako veliki i broj zaposlenih, ali je za 0,4 posto manji u kolovozu u odnosu na prethodni mjesec. Pogotovo se povećao broj nezaposlenih žena“, kaže Tireli.

Izvršni tajnik za ekonomska i financijska pitanja u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, Boris Feis, upozorava da je iznos prosječne plaće sastavljen od mnogo segmenata. Evo nekih detalja za prvih pet mjeseci ove godine, kada je prosječna neto plaća bila jako slična onoj za srpanj:

„Primjerice, javna uprava, obrana i socijalno osiguranje ima prosječnu plaću 7.590 kuna. Državna poduzeća imaju 6.128 kuna. Prosjek gospodarskog sektora, u kojem je praktično zaposleno 800.000 ljudi, je 4.778 kuna. Postoje velike razlike između različitih segmenata društva“, ističe Feis.

Privatni je sektor još gori, sa prosjekom od 4.400 kuna mjesečno.

Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimir Sever, kaže kako za razgovor o socijalnoj slici hrvatskog društva treba znati iznose i broj korisnika mirovine, broj onih na minimalnoj plaći, broj onih koji rade, ali ne dobivaju plaću. Što se dobiva kada se sučele svi ti podaci?

Krešimir Sever

Krešimir Sever

„Ako svi podaci, kojima se barata, govore o tome da oko 70 posto ljudi prima prosječnu plaću i nižu od prosječne, među onima koji su zaposleni, a da prosječna primanja u Hrvatskoj ne uspijevaju pokriti niti tri četvrtine redovitih mjesečnih troškova u obitelji, da je prosječna mirovina ispod svake razine, da je socijalna pomoć izuzetno niska, onda vidimo koji je stvarni život danas u Hrvatskoj. Ljudi izuzetno teško žive, odriču se svega da bi mogli preživljavati“, navodi Sever.

Sever svoj stav argumentira podacima o postotku primanja koja se izdvaja za hranu, odnosno za energente i troškove stanovanja. Što je neka država razvijenija, to je udio za hranu manji, pa je zapadnoeuropski prosjek negdje između 11 i 13 posto. Donedavno se u Hrvatskoj za hranu izdvajalo oko 32 posto, a za energente i stanovanje oko 15 posto.

„U Hrvatskoj se u međuvremenu dogodio pomak. Udio hrane i bezalkoholnih pića je pao na ispod 30 posto, pa bi se iz toga, na prvi pogled, dalo zaključiti da se u Hrvatskoj krenulo bolje živjeti. Međutim nije jer treba pogledati drugi podatak o udjelu troška energije i stanovanja, koji je porastao na preko 17 posto, sa nešto više od 15. Što se dogodilo?“, pita se Sever, pa odgovara:

“Zanimljivo je da se to baš podudarilo po poskupljenju struje i plina, što je bilo napravljeno u 2012. godini. Nakon toga je došlo do statističkog pomaka. Budući da ljudi nemaju dodatnih prihoda, na kraju im nije ništa drugo nije preostalo, nego uzeti dio sredstva od hrane i iskoristiti ih za druge poskupjele troškove. Danas, svima onima kojima nešto ne plate, blokiraju i ovrše njihova sredstva.“

Postoji li kod hrvatskih političkih elita socijalna osjetljivost? Vladajući se ograđuju da nema novaca, ali Nansi Tireli odgovara da je onda pogotovo pitanje - kuda sa ono malo novaca što se ima, i iznosi jedan vrlo aktualni primjer:

„Dolazi zima. Naša Vlada, usprkos preuzetoj obavezi, nije donijela regulativu o energetskom siromaštvu, a bila ju je dužna donijeti prema svim propisima EU s ciljem sufinanciranja energenata, struje i plina najugroženijim građanima“, konstatira Nansi Tireli.

Boris Feis kaže da je da je socijalna osjetljivost - neovisno o tome radi li se o ljevici ili desnici - determinirana stanjem ekonomije:

Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

„Činjenica je da neko, ko se deklarira kao socijalno osjetljiva stranka, a to čak i u svom nazivu ima, vodi politiku jedne liberalne stranke. To je stvar za politička promišljanja. Generalni trend u svijetu je smanjivanje socijalne osjetljivosti, a tom trendu se je Hrvatska već pridružila“, riječi su Feisa.

Po ocjeni sindikalca Severa, kod pretežnog dijela političkih elita socijalna osjetljivost postoji samo u predizbornoj retorici.

Riječ-dvije o budućnosti. Ekonomistica Vedrana Pribićević kaže da je zbog otpora jakih sindikata u javnom sektoru najviše otpuštanja zbog krize bilo u privatnom sektoru, i da to više tako ne ide:

„Bojim se da je sljedeći korak rezanje i otpuštanje u javnom sektoru jer je privatni sektor previše izgubio radnih mjesta da bi mogao u ovom obimu javni sektor financirati. U tom je problem. Ljudi moraju shvatiti da se javni sektor financira porezima. Ako nemate dovoljno poreznih prihoda iz privatnog sektora, ne možete financirati javni sektor te veličine. Mora doći do neke prilagodbe“, tvrdi Pribićević.

U državnom i javnom sektoru - od državne uprave i javnih poduzeća do lokalnih vlasti - radi oko 400.000 ljudi.

  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG