Dostupni linkovi

logo-print

Smailović-Huart: BiH nije lako da misli na Avdu Smailovića


Violeta Smailović-Huart

Violeta Smailović-Huart

Od 15. do 19. oktobra u Sarajevu se održava Međunarodni festival "Muzika na žici". I ovogodišnja manifestacija, četvrta po redu, dovodi eminentne muzičare koji njeguju umijeće sviranja na žičanim instrumentima. Djela koja se izvode ovdašnja publika nema priliku često doživjeti, a nezaobilazne su i majstorske radionice za studente muzike. Festival je u srijedu uveče otvoren koncertom kojim su dominirali mladi umjetnici i njihove iskusnije kolege, a među solistima i bh. violinistkinja Violeta Smailović-Huart, jedna od inicijatora Festivala.

Da li umjetnička ili, kako je češće nazivaju, klasična muzika ima život u bh. prijestolnici, te da li društvo BiH cijeni stvaralaštvo njenog oca, uglednog kompozitora Avde Smailovića – neka su pitanja na koja u intervjuu za RSE odgovara Violeta Smailović-Huart.

RSE: Otvarajući prvi koncert četvrtog festivala "Muzika na žici" rekli ste da muzika treba izaći iz okvira tame. Zašto organizujete festival ovakvog tipa u državi koja nema previše razumijevanja prema kulturi uopšte?

Smailović-Huart: Već kada se rodimo, nemamo baš puno izbora i moramo hrabro živjeti svaki dan. Ja ne volim govoriti na otvorenju festivala i zato smo napravili ovakvo otvorenje, da bih ja morala da govorim što manje jer, ustvari, muzika sama za sebe dovoljno govori. Ali, činjenica da se Festival organizuje jeste iz razloga zato što su neke stvari vrlo logične: da se nije pojavio jedan sponzor, vi ne biste imali u četvrtak uveče "Rusku romansu" (na programu djela Dmitrija Kabalevskog, Sergeja Rahmanjinova i Petra Iljiča Čajkovskog, op.a.) i na sreću je to tako jer, očigledno, publici to treba; da se nije pojavilo kantonalno Ministarstvo kulture ne bismo imali Oresta Shourgota koji je svirao večeras (srijeda uveče, op.a.). Nekoliko ambasada nam je pomoglo, a da ne govorim koliko imamo pomoći u živoj radnoj snazi, počevši od muzičara - prve mene. Zašto sviram svako veče Festivala - zato što sam najjeftinija.

Međutim, mislim da uvijek treba prevazići taj niski nivo razmišljanja: "Nemamo novca, pa zbog toga ne možemo...". Novca, ustvari, skoro da nema kao prošli put, ali ima ideja koja su, vjerovatno, dovoljno jake. Možda moja hrabrost graniči sa ludilom, ali hrabrost donosi rezultate, odnosno rad donosi rezultate. Konkretno, probudila sam se u šest sati ujutro, vježbala do podne uz, naravno, sve moguće i nemoguće poslove na kompjuteru od akreditacija, štampanja, do intervjua, onda sam došla i bila u Dom armije do 19.15 kada smo završili probu.

RSE: Da li ste se, kojim slučajem, tada zapitali - što mi je sve ovo trebalo?

Prvi koncert 4. festivala "Muzika na žici"

Prvi koncert 4. festivala "Muzika na žici"

Smailović-Huart: Pa nisam, nije bilo kiše. Od Doma armije do kuće nije daleko, pa mi je bilo jako lijepo prošetati. Osim toga, svaka bolna situacija je prevaziđena ljepotom ili nečim lijepim što joj kontrira, naprimjer, bilo šta da nije bilo savršeno na koncertu je, možda, zato što neki mladi ljudi - koji su sa nama svirali - nemaju dovoljno iskustva. Ja uopšte to ne vidim kao lošu stvar, već kao prekrasnu mogućnost za te mlade ljude da se nađu na sceni zajedno sa, naprimjer, najboljim mladim muzičarom Hrvatske - djevojkom koja je sjedila do mene - sa magistrima iz Mađarske i Slovenije, da se nađu sa nekoliko sarajevskih djevojaka koje su u mojoj klasi. Ustvari, sve violine koje ste večeras vidjeli su moji učenici; da im diriguje koncert-majstor Zagrebačke filharmonije, da imaju situaciju gdje je i scena nešto drugačija, gdje je puno publike... Mislim da je i to uspjeh Festivala.

Kada govorimo o klasičnoj muzici u Bosni i Hercegovini imamo nesreću da je situacija takva kakva jeste. Ali, bilo gdje da idem, nije to baš uvijek tako zlatno i sjajno kako bi ljudi pomislili. Još uvijek klasična muzika i u Francuskoj i Njemačkoj ne predstavlja nešto što mladi ljudi slušaju nonstop - od danas do sutra. Naravno, koncerti su posjećeniji i ima više ponude, ali ne smatram da se zbog nebrige jedne države u umjetnost ne treba ulagati.

Sa druge strane, pošto se Festival zove "Muzika na žici", da bismo mi dobro svirali na žici fokusiramo se da nam "prvi prst - tako violinisti zovu kažiprst - bude najbolje moguće dobar i taj će prst svakako biti dobar zato što je on prirodno znantno obdareniji, puno bolje funkcioniše nego, recimo, peti prst. Da bismo dobro svirali na violini, prva stvar je znati se okrenuti tamo gdje treba, tamo gdje treba pomoć. Ja sa tom filozofijom sviranja na violini idem kroz život.

Nedavno mi je bio ponuđen posao u Švicarskoj, a sličan sam prije nekoliko godina odbila i u Njemačkoj, doduše povremeno radim za marokanskog kralja. Hoću reći, zašto sam prihvatila Maroko sa kojim nemam nikakve geografske veze ili veze sa kraljem? Odgovor - smatram da tim ljudima treba pomoć. Tamo je moje znanje potrebnije nego u Njemačkoj koja znanje može kupiti. A Sarajevo - jer sam odrasla u ovom gradu. Na neki način smo svi mi dotaknuti tim ratom bez obzira što sam tokom studija bila van zemlje. Smatram da je ova zemlja oštećena ratnim događanjima, ne samo za sve zgrade koje su izgorjele, za sve ljude koje smo izgubili, za sve noge ili ruke koje su tragično završile. Međutim, kad neko nema nogu - to se vidi; kad imamo rupu u zidu - i to se vidi; ali kad imamo rupu u znanju ili kulturi - to se puno manje vidi. Kako sad "preći" tu publiku i ne ponuditi joj nešto "strašno daleko". Čak i odjeća koju smo birali za ovaj prvi koncert dovoljno govori da nismo umjetnici koji su uštovljeni i sviraju nešto strašno klasično... Konačno, i sama koncertna scena je doprinijela tome, tako da je koncert bio jedna vrsta happeninga.

RSE: Vizuelni identitet Festivala, plakat koji je svake godine drugačiji i poseban, komentariše stanje bh. svijesti prema kulturi.

Smailović-Huart: U nesreći svojoj kao organizator Festivala zapravo imam i ogromno sreće. Naš vizuelni identitet od početka pravi Anur Hadžiomerspahić koji je moj dobar drug, a pritom jedan od najkreativnijih ljudi koje sam ikad srela. Naš prvi plakat Anur je napravio u svojoj kuhinji. To je plakat na kojoj osoba, odnosno Anur, hoda po na žici violine i zato se zove muzika na žici...

RSE: I balansira gudalom?

Plakat prvog festivala "Muzika na žici"

Plakat prvog festivala "Muzika na žici"

Smailović-Huart: Naravno. Plakat je napravljen tako, pričala mi je njegova supruga, što je Anur ušao u kuhinju i pitao svoju ženu da ga slika sa oklagijom u rukama. Zašto je ovako nastao plakat - jer nemamo finansijska sredstva da platimo model, studio i slično. Ja sam samo ispričala Anuru šta sam željela kao motiv na plakatu i on je to napravio u svojoj kuhinji. Tako se mi sve vrijeme "guramo" kroz projekat. Plakat drugog festivala bila je sijalica - violinski ključ u sijalici.

Prošle godine su gosti festivala bili pjevači milanske Skale - među najcijenjenijim pjevačima na svijetu. Kada bih platila tu pjevačicu koja je bila prošle godine, a koja za jedan svoj nastup naplaćuje 30.000 eura, mi bismo uništili kompletan budžet Kantona Sarajevo za kulturu, a ne festivalski. Ali, to su prijatelji koji su sjeli u svoje automobile i došli u Sarajevo, jer im je stalo da "Muzika na žici" uspije. Zbog toga smo prošle godine na plakatu imali moju studenticu iz Zagreba koja je na vrhu svog gudala imala ptičicu jer violina mora da pjeva.

I došlo smo do plakata ovogodišnjeg Festivala. Naime, pričala sam Anuru o tome kako sam počela sarađivati sa jednim fenomenalnim ruskim pijanistom. Rekla sam mu tada: "Ta saradnja je nevjerovatna - kao da ti muzika ili umjetnost padne na glavu". Već sutradan je došao plakat - muškarac u odijelu iznad kojeg na koncu visi klavir koji bi mu mogao pasti na glavu. Naravno, u tom plakatu ima puno sarkazma. Poruka je više nego jasna. Radi se o biznismenu kojeg je baš briga za muziku, ali on nije svjestan da do njega muzika, ipak, dopire. Ne mislimo mi njega gađati klavirom (smijeh), ali naše udruženje se zove "Musica ad hominem" i smatram da je to najdirektnija poruka - muzika dolazi čovjeku, htio on to ili ne.

RSE: I scenu na kojoj je otvoren 4. Međunarodni festival "Muzika na žici" takođe se kreativno osmislili. Otkrijte nam kakvu simboliku ima klavir koji je sve vrijeme visio nad glavama muzičara? Ima li i on veze sa onim što ste maločas rekli?

Klavir Avde Smailovića

Klavir Avde Smailovića

Smailović-Huart: Samim Festivalom ulazimo u moj privatni život. Klavir koji vidite u sali je, zapravo, klavir mog oca Avde Smailovića koji je i prije 20 godina bio u slaboj funkciji. Tokom rata ovaj klavir nije izgubio "tijelo", ali jeste "dušu". Kakve su bile opcije? On stoji u ćošku naše sobe, ne može se na njemu svirati a i sama popravka bi puno koštala. Ko će finansirati da se on popravi? Koji će muzej klavir prihvatiti? Koliko imamo otvorenih muzeja uopšte i koji će muzeji trebati našu kulturnu baštinu? Postavljanje klavira na sceni Festivala je, na neki način, vrsta poruke o kojoj ranije nisam pričala medijima jer je to moja vizija. Taj klavir sada visi iznad scene na velikim lancima što daje simboliku da bh. kultura visi o koncu i u lancima. Mislim da taj klavir puno više vrijedi ovako nego onako kakav je bio u ćošku naše sobe.

RSE: Da li je Bosna i Hercegovina zaboravila na Avdu Smailovića?

Smailović-Huart: BiH uopšte ne zna gdje se nalazi. Nije državi lako da misli na Avdu Smailovića. Međutim, da smo kojim slučajem u Hrvatskoj ubijeđena sam da bi se prodavale kajdanke sa likom Avde Smailovića ili nekih drugih velikih bh. kompozitora i umjetnika, da bi se ta muzika jako poštovala upravo zbog toga što je to hrvatska muzika; da smo u Srbiji ili Sloveniji - sigurno bi bilo isto; da ne govorimo o znatno bogatijim zemljama gdje se šoljice ili podloge za kompjuterski miš oslikavaju sa likom nekog čuvenog umjetnika.

Nedavno sam bila u Beču. Naravno da Bosna i Hercegovina nema Mozarta, ali ono što imamo trebamo da cijenimo. Mi to ne cijenimo. Ali, ako je ovdašnji računovođa 14 mjeseci bez plate - ko će uopšte misliti o Avdi Smailoviću?! Sa te strane osjetila sam odgovornost da to sama napravim i to ne samo zato što je riječ o mom ocu, već zato što - profesionalno govoreći - mi muzičari imamo odgovornost za muziku koja je napravljena u današnje vrijeme, stoga i učestvujem u brojnim projektima koji se tiču savremene umjetnosti, a pogotovo ako se radi o mom ocu, jer znam da njegova djela neće biti izvođena jer su nestala u ratu. Dakle, ono što imamo njegovih rukopisa treba pronaći, skinuti prašinu i izvesti u najboljim mogućim uslovima koje možemo imati danas.

RSE: Da li ste pokušali naslijeđe vašeg oca ponuditi nekom muzeju koji će to na adekvatan način arhivirati i sačuvati za buduće generacije?

Smailović-Huart: Iskreno, nisam se tome bavila. Ukoliko su notni materijali i instrumenti zatvoreni u muzejima smatram da gube na svojoj vrijednosti. Kad govorimo o očevom klaviru, o onom stanju u kakvom je bio, on bi mogao imati tu muzejsku vrijednost, ali treba prostor, treba ugrijan prostor, a znamo koliki je to problem za muzeje u Sarajevu. Da bi ljudi mogli doći muzej mora biti ugrijan, mora biti otvoren. Kada je riječ o notama, mislim da bi one trebale završiti u bibliotekama i ne samo sarajevskim. Ovo je, možda, prvi korak ka tome.

RSE: Ranije ste izjavili kako se sjećate da vas je otac vodio u manje bh. gradove u kojima ste svirali pred šarolikom publikom. Muzika je, kako je kazivao Avdo Smailović, išla prema ljudima da bi je bolje upoznali, a vjerovatno sutra i izrasli u novu publiku umjetničke muzike. Nedostaje li danas više ovakvih poduhvata?

Smailović-Huart: Apsolutno. Ono za šta sam sigurna jeste da smo svi mi žrtve medija, neovisno od toga o čemu se radi. Za ovu vrstu poduhvata rekla bih da su više odgovorniji mediji nego mi sami. Mediji imaju ogromnu moć da afirmišu ovu ili onu vrstu muzike. Sigurna sam da ovo prvo djelo koje smo večeras izveli (Alfred Schnittke, op.a.) - bez obzira kako neobično ili savremeno bilo - kada biste pustili djeci u osnovnoj školi dok igraju fudbal da bi počela skakati od sreće na onom brzom dijelu kompozicije. Nema govora da ne bi, samo djeci treba pustiti nešto novo i drugačije. Vjerujte mi, kada sam u Sarajevu živim u centru grada, a oko mog stana su kafići i dobro znam šta se sluša. Dakle, samo smo žrtva toga što se zove dobro. U mijenjaju takvog stanja, mediji itekako mogu pomoći.

  • 16x9 Image

    Zvjezdan Živković

    Magistar komunikologije. Izvještava o kulturi, socijalnim temama i eurointegracijama. Kreira multimedijalne sadržaje i uređuje portal Balkanskog servisa RSE.

XS
SM
MD
LG