Dostupni linkovi

logo-print

Slučaj Mugoša: Trijumf pojedinca nad sistemom


Marina Vujačić

Marina Vujačić

Slabovida Marijana Mugoša vratila se na radno mjesto u zgradu Glavnog grada odakle ju je prije gotovo četiri godine, zajedno sa psom vodičem istjerao gradonačelnik Podgorice, doktor Miomir Mugoša.

Tim povodom gošća RSE je Marina Vujačić iz Udruženja mladih sa hendikepom s kojom smo, pored Marijaninog slučaja, razgovarali i o drugim primjerima diskriminacije, naročito o slučaju Andrije Samardžića, koji je zbog psa vodiča bio nepoželjan u pojedinim restoranima u Podgorici.

RSE: Marijana Mugoša je 20. 2. 2012, u pratnji njenog psa Xene, ušla u zgradu Glavnog grada Podgorice, čime je nakon četiri godine uspjela ponovo da dođe na svoje staro radno mjesto. To je njena, ali i pobjeda svih osoba sa hendikepom, čija su prava na ovaj ili onaj način prekršena.
Vujačić: Ona se konačno vratila na svoje radno mjesto u zgradi Glavnog grada Skupštine opštine, gdje je radila i prije 10. 12. 2008 godine. Konačno je završen slučaj, ne samo po Marijanu, nego i po sve osobe sa invaliditetom. Ovaj period je bio naporan i iscrpljujući za sve nas, i za organizacije, koje su zastupale Marijanu, za one koji su se sa njom zajedno borili da se ta pravda zadovolji.
RSE: Na Međunarodni dan ljudskih prava 10. 12. 2008, gradonačelnik, doktor Miomir Mugoša, je odlučio da Marijani Mugoši, prvoj korisnici psa vodiča u Crnoj Gori, zabrani dolazak na posao u pratnji njenog psa vodiča. Od tada do 20. 2. 2012, trajala je njena pravna borba.

Marijana Mugoša

Marijana Mugoša

Vujačić: I pravna i građanska i ljudska i svaka druga borba. Simbolično je da se to desilo upravo na Međunarodni dan ljudskih prava. Nekako mnogi datumi u ovom slučaju simbolizuju upravo bitne pravne dokumente. Kada je završena presuda Osnovnog suda u Podgorici, 27. jula 2009. godine, koji je nalagao da se Marijana vrati na posao u Glavnom gradu, tada je u Crnoj Gori ratifikovana Konvencija o ljudskim pravima osoba s invaliditetom.
RSE: Bio je to dug sudski proces protiv odluke gradonačelnika Podgorice. Marijana i svi ljudi oko nje nisu posustajali. Upornosti i vjera u pravdu su se isplatili. Koliko je Marijana u Crnoj Gori? Koliko je onih koji još čekaju na pravdu, koju je ona, na sreću dočekala?

Vujačić: Mnogo je takvih. Problem je nekada i u samim osobama sa invaliditetom i svim drugim građanima koji su diskriminisani jer se ne bore za svoju pravdu. Dosta puta smo svjedoci da su osobe sa invaliditetom diskriminisane ali da se ne pobune zbog diskriminacije. Još uvijek to prihvataju kao nešto što njima može i treba da se desi jer ne cijene svoju ličnost onoliko dovoljno koliko bi trebalo.
RSE: Koliko im društvo pruža podršku i motiviše ih da to učine?

Vujačić: Problem je što nema podrške, ali nekada ni podrške od same porodice, pa onda nema ni podrške od društva i institucija sistema. U Marijaninom slučaju su zakazale institucije sistema. Da nije bilo borbe, i Marijanine i njene advokatice i organizacija koje su je zastupale, vjerovatno ne bi bio tako pozitivan ishod jer se osoba sama, sa takvom birokratijom, ne može izboriti.
RSE: Osobe sa hendikepom u Crnoj Gori suočavaju se sa diskriminacijom u raznim formama i oblicima. Primjer Andrije Samardžića to možda najbolje ilustruje. Prvo su ga zbog psa vodiča istjerali iz restorana Carine u Podgorici, a onda, iz istog razloga, je bio primoran da napusti restoran Pod pločom. Nedavno je Osnovni sud u Podgorici, primjenjujući odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, obavezao tuženog Radoša Pavićevića, vlasnika restorana, da kao vid naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu, uplati donaciju od 700 evra. To je prvi takav slučaj pokrenut pred sudom od usvajanja Zakona o zabrani diskriminacije. Kako komentarišete njegov slučaj?

Vujačić: Nikome od nas nije motiv materijalna šteta jer ne smatramo da nikakva novčana cifra ne može kompenzovati diskriminaciju. U Crnoj Gori je nekima vrlo teško izgovoriti riječ - Izvini. Mi smo takvo društvo da se ne obaziremo mnogo oko sebe i ne mislimo na druge. Nikada nam nije bio cilj da se neko kazni materijalno, ali izgleda da je to jedini način da se nekom skrene pažnja da drugi put ne ponovi to isto što je uradio prethodno. Radoš Pavićević je uplatio 700 eura donaciji Udruženja mladih sa hendikepom, koja će biti iskorišćena upravo za program pasa vodiča i pomagača.
RSE: Da li mislite da će praksa nagodbe i donacije biti nastavljena, a izostaće konkretna sankcija?

Vujačić: Mi smo društvo u kojem se teško se izvinjava drugima i ne obaziremo se na to što činimo drugima, ne smatramo bitnim i teško nam je da pregazimo svoj ponos da bi se nekome, za koga smatramo da je slabiji od nas, izvinuli. Nije ni to nekada dovoljno. Ako bi se svi oni koji diskriminišu izvinuli diskriminisanim osobama sa invaliditetom, ili bio kojim drugim diskriminisanim građanina Crne Gore, to ne bi ničemu vodilo, ukoliko to ne bi donosilo neku drugu pravnu i moralnu sankciju.

Smatram da svi oni koji diskriminišu, dok sami ne prođu kroz to što oni drugima rade, nikako neće shvatiti svu suštinu poštovanja ličnosti i dostojanstva druge osobe.

RSE: U oba slučaja, sudovi su donekle pokazali senzibilnost prema osobama čija su prava očigledno prekršena. Tu je sada i Zakon na koji mogu da se pozovu prilikom donošenja presuda. Da li se može govoriti o pozitivnoj promjeni kursa crnogorakih sudova kada su prava osoba sa hendikepom u pitanju?
Vujačić: Ostaje nam da vjerujemo u to i da nam to donekle bude podsticaj, ukoliko se ponovi diskriminacija nad nekom drugom osobom. Mislim da će i to, na neki način, ohrabriti diskriminisane osobe da se bore za pravdu, podnesu tužbu i da na taj način pomognu i sebi i svim drugim čija su prava ugrožena.
  • 16x9 Image

    Predrag Tomović

    Nesuđeni pravnik završio je u novinarstvu. Prošao "školu" radija Free Montenegro, Antene M. Imao i kratak izlet na TV IN, ali se nakon toga vratio staroj ljubavi - radiju.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG