Dostupni linkovi

logo-print

Slučaj braće Kajić: Kada država zaboravi na svoje građane


Zgrada u kojoj su živjela braća Kajić

Zgrada u kojoj su živjela braća Kajić

U strogom centru Sarajeva, dvojica braće živjela su životom koji nije primjeren niti za jedno biće. Nakon smrti majke i najstarijeg brata 2008.godine, Zoran i Goran Kajić ostavljeni su sami, bolesni, da preživljavaju dan za danom. I tako četiri godine. Nisu imali nikoga ko bi se brinuo o njima. Nisu mogli voditi brigu o sebi, a društvo je još jednom palo na ispitu humanosti i odgovornosti spram pojedinca.

Srednje dijete porodice Kajić, Zoran, duševni je bolesnik. Dijagnosticirana mu je paranoja i smješten je na Klinici za neuropsihijatriju. Njegov mlađi brat, Goran, rođen sa poteškoćama u razvoju, umro je prije nekoliko dana od tuberkoloze. U stanu, u samom centru glavnog grada BiH, živjeli su sami. Komšije ih nisu viđale često. Jedan od komšija Igor Bararon, slučajno je na stepenicima vidio Zorana, zvanog Lokan, nekoć veselog čovjeka.

„Odjednom vidim čovjeka koji je potpuno podbuhao, izgubio sve zube i ide uz stepenice-niz stepenice. Zastao sam i pitam ga 'Lokane šta ti je?', a on se udara u glavu i govori mi: 'moja glava, moj mozak'. Hajde. rekoh mu, da te odvedem kući, pa ću ti zvati hitnu. I kako smo krenuli uz stepenice, on se drži za gelendere, ali kao da neće da hoda. I ja ga polako poguram“, priča Bararon.

Nakon što je Zorana uveo u stan, Igor je, nakon dužeg perioda, vidio i mlađeg brata Gorana, koji je imao nadimak Aga.

„On sjedi na krevetu. Nema 30-40 kg. Mršav kao grančica. Sjedi na rubu kreveta, duga, masna kosa“, prisjeća se Bararon.

Prvo su komšije zvale Centar za socijalni rad. Igor nam priča kako su došle dvije gospođe. Ispitale ih ko su i šta su, te otišle.

„Tada sam ja shvatio da ovdje niko ne zna, ustvari, šta se radi s takvim slučajevima. Niko ne zna. Ne zna Centra za socijalni rad. Pitao sam ih, evo šta ćete sada uraditi, vidite slučajeve? Rekle su 'Ne znamo, mi moramo vidjeti s Centrom za mentalno zdravlje.' U tom smislu kao da se oni proglase ludim da bi se moglo nešto uraditi“, pojašnjava.

Nekoliko dana poslije, na poziv komšija došla je hitna i odvela Zorana na Kliniku za neuropsihijatriju, gdje je zadržan na liječenju. Dva dana nakon toga, komšije su ponovo zvale hitnu, ni Goran nije bio dobro. Odvezen je u Kliniku Podhrastovi, gdje mu je dijagnosticirana tuberkoloza, od čijih posljedica je Goran umro 24 sata kasnije.

Aleksandra Mahirovski

Aleksandra Mahirovski

Komšinica Aleksandra Mahirovski priča nam kako su se nakon smrti majke, njih dvojica zatvorili. Nisu vodili brigu o ličnoj higijeni, a niti o stanu u kojem su živjeli.

„Problem njih dvojice je to što su jadni, zapušteni i ostavljeni ljudi. Oni su ostavljeni sami sebi i oni su živjeli kako oni umiju, nažalost jadni, zaboravljeni i nikome potrebni ljudi. To su ljudi koji su morali imati skrb. “

Iako su mnogo puta pokušavali, komšije, kako kaže gospođa Mahirovski, nisu mogle pomoći, jer im nisu dozvoljavali.

„Ako vam ne otvore vrata vi ne možete ništa, vi ste svezanih ruku. Ja sam čak u jednom trenutku nudila, kada sam ustanovila da taj stan s vana izgleda strašno, i da se veš nikada ne pere, nudila sam im da pokupe smeće po stanu, jer sam pretpostavila da ga ima. Htjela sam im naći nekoga da im očisti stan, ja ću to platiti, nisu htjeli. Ja ne mogu provaliti u njihov stan, to je krivično djelo“.

Da su braća Kajići živjeli sami i uplašeni potvrđuje još jedan komšija Džemal Fatić.

„Veliki strah su imali od svega. Ako im npr. policajac pozvoni na vrata, misle odmah će da ih uhapsi. Jednostavno su se bojali. Nisu dali pristup, nisu često ni otvarali vrata kad im neko zvoni“, kaže Fatić.

Nakon što su braća Kajić odvedeni iz stana, komšije su počele razmišljati o tome kako očistiti stan u kojem su živjeli, a koji je bio izvor moguće zaraze. Opet su zvali ustanove, međutim, u glavnom gradu BiH ne zna se ko radi taj posao.

Deratizacija stana braće Kajić

Deratizacija stana braće Kajić

„Kada se konačno ustanovilo u kakvom stanju je taj stan, da treba da se mehanički očisti, to nije djelatnost nikoga. Nas su šaltali od jednog do drugog. Moj muž je zvao Zavod za zaštitu zdravlja KS i oni su rekli da će izvršiti deratizaciju, dezinsekciju i ciklonizaciju, ali da se taj stan mora prvo mehanički očistiti. Onda smo pitali ko to treba, rekli su nam da ne znaju“, priča Aleksandra Mahirovski.

Komšije su skupile 200KM koliko je trebalo da se izvrši dezinfekcija stana. Unajmili su ljude iz privatne firme. Nakon prskanja stana, jedan od radnika Amel Ramić ovim riječima opisao je stan u kojem su šest godina živjela braća Kajići.

„Kada uđete bez neke zaštitne opreme možete da dobijete neko zarazno oboljenje. Postoji veliki broj fekalija, psećih i ljudskih. Od ustajalosti razmnožili su se moljci, gusjenice, larve. Ne mogu vam opisati smrad iz kupatila koji proizilazi iz sifona i wc školjke“.

Gospođa Mahirovski smatra da su na slučaju braće Kajić zakazali svi, od čovjeka, do institucija.

„Ja nekako mislim da od gradonačelnika, pa dalje, ljudi bi morali da se jako zabrinu za situaciju u kojoj su se našla ova dva čovjeka. Jer da je bilo koja nadležna institucija radila svoj posao, mi nikada ne bismo ni došli u ovakvu situaciju. Nekako mislim da su ovdje zakazali hijerarhijski svi, različite institucije, koje bi trebalo da se bave takvim ljudima.“

Braća Kajići su bili bolesni i nisu mogli voditi brigu o sebi i domu. Godinama nisu izlazili vani. Zatvoreni, napušteni i ostavljeni da umru. Igor se pita gdje je nestalo ono ljudsko u Sarajalijama.

„Propadaš, umireš u tišini. Možda se neko sjeti da očisti za tobom, a možda i ne. Ovo je paradigma društva prava. Niko ne osjeća neki zdravi impuls. To nije neka velika ljudskost i humanost. Nema toga više“.
  • 16x9 Image

    Selma Boračić-Mršo

    Nakon sticanja prvih iskustava na u Balkanskim istraživačkim mrežama (BIRN) i BHT-u, od 2007. radi kao novinar-reporter za radijski program i TV magazin Liberty.

XS
SM
MD
LG